Protiv Negativnog

четвртак, 13. децембар 2007.

Radikalna pedagoška misao

Da se odmah ogradim o ovo što ću sada napisati, ne bih želio da ikad bude potrebno da se ovako nešto obistini ali sam prinuđen da zastupam jedno ovako radikalno stanovište svim onim što vidim u današnjem društvu. Gdje je najveći problem? Po meni, to nije ni nestabilnost Balkana, ni trenutno slaba ekonomska situacija, ni Rusi ni Amerikanci, već mlađe generacije koje uskoro stupaju u punoljetstvo, dobijaju pravo glasa i kroje državnu sudbinu. Dovoljno je samo baciti pogled na novinske članke, u Politici koja je najmanje senzacionalistička od svih koje možemo kupiti, i naći ćemo dva podugačka članka o devijantnom ponašanju maloljetnika. U prvom slučaju radi se o seksualnom zlostavljanju koje su dvanaest polumaturanata osnovne škole u Nišu izveli nad njihovom školskom „drugaricom“ (kakvo je to drugarstvo, zaista ne znam), u drugom je tuča u srednjoj školi gdje je jedan sedamnaestogodišnjak potegao sjekiru koju je nosio u svojoj školskoj torbi. Ovo je naravno samo vrh ledenog brijega, pucnjave po školama, kriminal i raznorazni obračuni postaju svakodnevica.

Koga treba okriviti za ovo? Tešku ekonomsku situaciju? Nasilje koje djeca viđaju u filmovima i kompjuterskim igrama? Globalno zagrijevanje? Možemo ovako tražiti sledećih nekoliko godina a previđamo da je problem u roditeljima i da tu nešto ozbiljno treba uraditi. Kako znam da nije problem u bilo čemu gore pomenutom? Jednostavno prethodne generacije su živjele u prilično težim i nasilnijim vremenima pa takvih problema nije bilo. Recimo dok je moja generacija išla u osnovnu školu, najgore se živjelo u zadnjih pedeset (a vjerovatno i više) godina, bio je rat, diktatura Miloševića i njegovih potčinjenih, bila je ogromna represija pa opet niste mogli nigdje da čujete da su djevojčice silovali, dječake ubijali i oružane pljačke vršili osnovci. Problem je pretjerani liberalizam prema djeci, nazainteresovanost roditelja, loš obrazovni sistem i tome treba nekako stati na kraj. U zapadnim zemljama potrebna vam je dozvola za kućnog ljubimca ali djecu može imati svako (pa i najteži zločinci) i to nikako ne valja. Ali moja ideja se ne bavi zabranom rađanja djece, štaviše nikad to ne bih ni pomislio, moja misao se bavi nečim drugim, vaspitavanjem sve djece. Mališane treba da vaspitava država i to čim prohodaju (kažu da se karakter djece razvija do treće godine) i da oni nemaju nikakvog dodira sa svojom pravom porodicom sve do punoljetstva. Država bi za tu priliku trebala da sakupi veliki tim najvećih apolitičnih stručnjaka iz oblasti pedagogije, psihologije, sociologije, filozofije, filologije, socialnog rada... koji bi odredio pun obrazovni program te djece, koji bi se prevashodno sastojao od raznovrsne literature i sportsko-rekreativnih djelatnosti ali i muzike, filmova, pozorišta. Osnovno obrazovanje bi tako trebalo da bude isto za sve, dok bi se za srednjoškolsko obrazovanje djeca upućivala po svojim sklonostima i mogućnostima a visokoškolsko obrazovanje bi bilo omogućeno samo najboljima i svaki pojedinac bi ga mogao birati za sebe.

Koje su moguće kritike ovog sistema? Prvenstveno ta da iako postoji devijantna omladina, više je one pristojne i perspektivne i njima bi se odrekla mogućnost roditeljske ljubavi (i djeci i roditeljima) i zašto bi oni zaslužili takvu kaznu? Naprotiv, ove mjere nisu kazna već briga upravo za tu djecu koja neće biti izložena bilo kakvom stresu od svojih vršnjaka, neće biti u opasnosti da poginu u školskom dvorištu a osobe koje bi bile zadužene za staranje i obrazovanje bi bile pažljivo odabrane i morale bi da pruže jednaku ljubav svima. Ovakav sistem bi obezbjedio jednakost, jer djeca predsjednika i bogataša će imati isti tretman kao i djeca siromašnih i imaće jednaku mogućnost da se pokažu (a ne da noseći gajbice zarađuju za mercedese), obrazovanje se ne bi plaćalo i došlo bi do nečeg nezampamćenog u istoriji, obrazovni sistem i ljudi u njemu bi bili najplaćeniji i najbitniji u društvu jer je njihov posao najbitniji i treba ih stimulisati da budu nepristrasni i stručni. Za kraj još samo da istaknem da ovakav sistem ne bi predugo trajao. Roditeljstvo bi se povratilo kod onih koji su prošli ovaj sistem, dakle za nekih četrdeset godina bi ovakva institucija obrazovanja bila nepotrebna ali bi za svaki slučaj postojala (u slučaju da stvari ponovo pođu naopako). Nadam se da nema potrebe za ovako teškom i radikalnom procedurom, ali svakim danom sve sam manje i manje uvjeren u to.

понедељак, 10. децембар 2007.

Ma ništa se neće promjeniti (iliti pozitivne i negativne strane razdruživanja Srbije i Crne Gore godinu dana poslije)

Neki će se sjetiti da je ovo bila jedna od parola crnogorskih zvaničnika koji su reklamirali nezavisnost kao najbolju opciju pa je red da nakon godinu ipo dana pogledamo šta se to promjenilo? Da li se zaista sve popravilo, da li je čitava ta ekskurzija išta vredjela ili su svi povučeni za nos od crnogorskih vlastodržaca još jednom. Evropske (ustvari evroatlanstske) integracije su vjerovatno glavni adut te vesele družine, mada kada čovjek pogleda jasno je da na tom planu ništa nismo dobili. U program Partnerstvo za mir smo ušli istovremeno sa Srbijom i BiH, dakle sve je isto. Istina je da smo brže potpisali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju od Srbije ali po poslednjim najavama Srbija će taj dokument potpisati sa Evropskom Unijom 28-og januara dakle razlika je minorna dva mjeseca. Ta razlika tek postaje nebitna kada oslušnemo izjave visokih evropskih zvaničnika koji žele da Srbiji daju status kandidata za ulazak u Evropsku Uniju krajem 2008. godine dok se za Crnu Goru priča da će taj status moći da dobije tek tokom 2009. godine. Šta je još važno? Vjerovatno za moju generaciju najbitnije, sporazum o viznim olakšicama je prvo potpisan sa Srbijom što dalje znači da će pravna naslednica bivše državne zajednice prije doći na bijelu šengen listu od nezavisne Crne Gore. Dakle, kada govorimo o većoj evropeizaciji Crne Gore nakon dobijanja nezavisnosti moramo konstatovati da je izgleda država Srbija bolje prošla.

Što se posla i prosperiteta tiče, dovoljno je baciti jedan ili dva pogleda na 13 000 km² površine Crne Gore i zaključiti da je sve ostalo apsolutno isto. Ne volim brojke i mlataranje njima te ne mogu dati konkretne dokaze, ali ako je neko zainteresovan može da provjeri, i pretpostavljam da neće naći bilo kakve fantastične skokove izvoza, društveno-privrednog dohotka po glavi stanovnika itd. Naš glavni grad je dobio i prvog počasnog stanovnika od kada je država stekla nezavisnost a to je glavom i bradom Stipe Mesić, predsjednik Hrvatske. Kakva se ovdje poruka šalje društvu, a da nije sramotno istaći je? Ili ona da treba sve živo uraditi da bi se umilili (takoreći šlihtali) susjedu da bi nam oprostio grjehove „ratnika za mir“ koji kroje državnu politiku Crne Gore ili da je Stipe Mesić zaista zaslužan uprkos tome što koristi govor mržnje, slavi etničko čiščenje (operacije Oluja i Bljesak) i što je jedan od poslednjih izdanaka jedne zločinačke generacije koja je uništila život skoro svima na teritoriji bivše SFRJ (u toj ekipi su i Milošević, Tuđman, Izetbegović, Đukanović, Bulatović, pa redom svi ratni zločinci...)? Da li su ovo vrijednosti moderne evropske Crne Gore? Da li za ovo treba da se borimo, da za ovakve počasti klimamo glavom i smatramo da je sve u redu? Možda će neko pogrešno pomisliti i navesti da ja ovo govorim isključivo zbog toga toga što je Mesić hrvatske nacionalnosti ali taj neko se grdno vara. Ne bi meni smetalo da je bilo ko iz bivših SFRJ republika dobio tu nagradu al da je umjesto slavlja ratnih zločina bio čovjek koji se stalno zalagao za mir, stalno pričao protiv nasilja, protiv ovih koji su pokušali svima da nam unište život i koji su na taj način željeli dobro svima nama, recimo Lordan Zafranović, Branimir Džoni Štulić, Darko Rundek... Svi oni su hrvatske nacionalnosti ali možda bi se crnogorski vlastodršci osjetili pogođenim (kompleksi niže vrijednosti( takvim gestom jer za razliku od Mesića, ovi umjetnici su na razne načine pokazali veću ljudskost od naših političara. Usput smo dobili vrlo loš ustav koji povređuje jedno osnovno ljudsko pravo – pravo na domicilno državljanstvo, koje nam se ukida ako prihvatimo državljanstvo neke druge zemlje tj. ako potražimo sreću negdje drugdje jer nam naša država jasno poručuje da su u njoj ne poštuju prave vrijednosti. Taj ustav je takođe vrlo zanimljiv jer za državni jezik postavlja onaj kojim govori svega 20% populacije što je slučaj nezapamćen u svijetu ali u Crnoj Gori je izgleda sve moguće. Uostalom to je jedina meni poznata država koja njeguje fašistoidno nasleđe kvislinga Sekule Drljevića kroz himnu i državnu zastavu čime jasno pokazuje da njeguje fašistički duh iako je taj sistem propao prije više od 60 godina.

Za kraj da navedemo neke praktične minuse razdruživanje državne zajednice, ja kao student sam putovao od Bara do Beograda i nazad za vozom za 23 evra – cijena povratne karte sa kušetom u oba pravca, sada je samo karta u jednom pravcu (bez rezervacije) 19 evra za mlađe od 26 godina a za starije 24 evra. Usput imamo dvije carinske kontrole a vozovi i pruge kojima putuju samo što se ne raspadnu. Telefonski pozivi su nekoliko puta skuplji a rodbina je svima raširena na obe ove države, plus moramo da okrenemo 00381 ako zovemo Srbiju iz Crne Gore ili 99382 ako zovemo Crnu Goru iz Srbije. Praktične koristi nigdje nema, ja vidim samo minuse, šteta što niko od crnogorskih političara i intelektualaca koji su se zalagali za razdruživanje ne izađe i jasno kaže da je taj projekat bio potpuno nepotreban i da je urađen samo da bi se omogućilo još veće bogaćenje nekolicine porodica i da bi se zadovoljila sujeta još nekolicine ljudi.

петак, 30. новембар 2007.

Zabranjeno Pušenje na Dan Republike

Kažu da su čuda svijeta, piramide Afričke,

Kažu da su čuda svijeta, velke rijeke Indije,

Al nijedno čudo nije, nije ravno onome

Kad je stari uparkiro u bašču, jugo 45

A mogu slobodno reći i da je čudo kada 15 godina nakon potpunog raspada SFRJ, 12 godina nakon Dejtonskog sporazuma, 8 nakon bombardovanja, godinu dana nakon otcjepljenja Crne Gore a uveč rješavanja statusa Kosova i Metohija omladina u Studentskom kulturnom centru kliče sarajevskom Zabranjenom Pušenju iz sveg glasa i poziva ih na bis gromoglasnim: Jugoslavija, Jugoslavija! E to vam je čudo, taj nedostatak bilo kakve negativne energije, bilo kakve mržnje već samo vijorenje zastave gorepomenute SFRJ i skandiranje. A to klicanje nije bio nikakav politički poziv, niti oda propalom sistemu već žal za izgubljenom mladošću koja su protraćili gledajući kako nam ruše zemlju umjesto što smo putovali auto stopom u Pariz, išli u Italiju po farmerke i mogućnost makar neke približne šanse za sve pa da se vidi ko je bos a ko hadžija. Sejo i ekipa su nam pomogli da makar za jedno veče u nama živi taj duh kada smo mi predstavljali najmoderniju i najsnažniju zemlju regiona i kada se klicalo „Svi u napad, jedan je Hase!“ pričalo o dogodovštinama Ibra Dirke i tugovalo što Pišonja i Žuga nisu uspjeli da stignu na more. Zato i ne treba da čudi što su se u pauzama tokom koncerta a pogotovo za vrijeme pjesama kao što je Dan Republike ili Jugo 45 mnogi ljudi (uglavnom stariji) žalili da im je nešto upalo u oko i da otud suze na njihovom licu.

Igrom slučaja prvi bend koji sam gledao uživo je baš Zabranjeno Pušenje, beogradska varijanta dok još nisu prešli u ovu čudnovatost kojom se sada bave kao No Smoking Orchestra (da ne koristim teške riječi). Bila je to promocija tada aktuelnog (i veoma dobrog) albuma Ja Nisam Odavle i barska ljetnja pozornica je bila prepuna, makar se tako to činilo jednom jedanaestogodišnjaku koji tek stupa u nešto što će za njega kasnije biti opsesija, u svijet rokenrola. Prošlo je nešto više od deset godina od tad i ovo je treći put da sam u prilici da vidim Zabranjeno Pušenje (dva puta sarajevsko, jednom beogradsko) i treći put da se provedem fantastično. Uprkos tome što je koncert najavljivan kao koncertna promocija novog albuma „Hodi da ti čiko nešto da“ imali smo prilike da čujemo sve pjesme koje volimo od ovog benda, prvenstveno one najstarije. Što se novog albuma tiče, tih par pjesama koje sam čuo su zvučale sasvim dobro a za jednu od njih je na ovom koncertu sniman spot (jer Sejo nema para za ovoliko statista). Koncert je kasnio oko pola sata, ali to je brzo zaboravljeno jer je trajao preko 2 ipo sata a teško je ne provesti se dobro uz pjesme kao što su Bos il’ Hadžija, Dan Republike, Sheki’s on the road again, Balada o Pišonji i Žugi, Karabaja, Na Straži Pored Prizrena, Jedan je Hase, Pišonja i Žuga u Paklu Droge, Guzonjin Sin i neizbježna Zenica Bluz. Nema potrebe više širiti priču, poenta čitavog ovog prikaza je u prvom pasusu, i pretpostavljam da će se neki od vas pronaći u tome a ovaj koncert nas je vratio nekih 20 i više godina u prošlost i podsjetio nas na sretna vremena.

Dok su Pišonju uvozili u hitnu,

On ugleda mjesec iznad sebe i reče

Bože kako, neki mogu gore,

A ja i Žuga, ni na more?

Poslije toga je pao u nesvijest i više nije mogao čuti

Kako se još dugo na nebu, smijao mjesec žuti

понедељак, 12. новембар 2007.

Džo Koker, uz malu pomoć prijatelja, Arena 09.11.2007

Teško je povjerovati da se u hali u kojoj je stalo 15 000 ljudi može napraviti klupska atmosfera, topla i prisna ali stari džentlmen koji se odaziva na ime Džo Koker je upravo to uradio. Ima nešto u tim starim vukovima, neki tip umješnosti meni nepoznat koji ih čini tako specijalnim i potpuno superiornim u odnosu na mlađe generacije. Činjenica je da su zadnja tri koncerta kojima sam prisustvovao savršena, svaki na svoj način, a da su ih održali ljudi čije je vrijeme davno prošlo po nekim mjerilima (mada realnost kaže drukčije), to su koncerti Stounsa, Geri Mura i sad Džo Kokera. Preko četrdeset godina staža u šou biznisu definitivno mnogo znače jer nije lako rok muzičaru da dovede do ekstaze toliki broj ljudi koji uz to sjedi. A kako nas je doveo do ekstaze? Predivnim izvođenjem obrada i svojih pjesama (iako ima glas prosječnog alkoholičara beskućnika) te nam stalno mameći široki osmijeh (With a Little Help For My Friends, Delta Lady, Unchain My Heart...), bacajući nas u blagu setu a neke i u suze (Up Where We Belong, N’oubliez Jamais...) i tjerajući sve parove u zagrljaj, neke vjerovatno u njihov prvi, zaista teško je naći romantičniji način za prvi dodir sa nekom dragom osobom ako ne uz Kokerov glas koji sam na sceni izvodi You Are So Beautiful ili možda prigodniju When The Night Comes. Na sveopšte oduševljenje dosta je uticao i prateći bend, dva savršena ženska vokala (gdje rokeri vade crnkinje fantastičnog glasa da mi je znati, ali svaki bitniji ima jednu uza se), odličnog pijanistu, gitaristu i basistu i predobrog saksofonistu (ako dosad nisam spomenuo saksofon mi je omiljen instrument, bez premca) koji nas je oduševio sa par solo deonica. Ipak, čini se da je Džo Koker svjestan da mu vrijeme ističe te su neke pjesme obelježile baš to, predviđajući mu skori kraj. To je naslovna numera sa novog albuma Hymn For My Soul (crkvena pjesma za moju dušu) koja odiše atmosferom jako dobrog gospela te obrada Kridensa Long As I Can See The Light, izvedena u nešto sporijem tempu od originala sa akcentom na poruku da je Koker shvatio da mu je vrijeme za poslednje putovanje, ka svjetlu sa kraja tunela. Neću mlatiti praznu slamu pričom o organizaciji, kiši i ostalim, zato što je to nebitno, bitno je istaći da je Koker zaista pravi šmeker, da je pravi potez organizatora što su ga doveli i da se nadam da će održati obećanje sa kraja koncerta i doći ponovo. Nadam se da ste makar malo kroz ovaj tekst mogli osjetiti atmosferu te kišne noći u ogromnom klubu zvanom Beogradska Arena

четвртак, 08. новембар 2007.

Simfonijski orkestar RTS izvodi filmsku muziku

Mnoge stvari sam u životu želio i nadao se da ću nekad vidjeti, iskusiti, uživati u njima al ovo je vjerovatno jedna od malobrojnih koje sam želio al sumnjao da ću ikad imati prilike da vidim. A to je živo izvođenje nekih od omiljenih kompozicija filmske muzike od strane simfonijskog orkestra. Ipak nekad su najneočekivanije stvari najbolje, što ovaj primjer potvrđuje. Imao sam sreće da čujem za ovaj događaj prilikom nekih reklama na televiziji (a televiziju maltene ni ne gledam te je ovaj splet događaja još srećniji) i odlučio sam da obavezno idem. Simfonijski orkestar RTS-a pod vođstvom Antonije Džoj Vilson nam je za ovu priliku spremio neke od najboljih radova Džejmsa Hornera (Titanik i par numera u uvertiri), Džona Vilijamsa (Park iz Doba Jure, Zvezdani Ratovi: Imperija Uzvraća Udarac i Zvezdani Ratovi: Fantomska Pretnja), Hansa Cimera (Gladiator), Hauarda Šora (Gospodar Prstenova), Endru Lojd Vebera (Evita) i Klausa Badelta (Pirati s Kariba). Svi imamo svoje favorite u filmskoj muzici, te je teško i odabrati najbolji repertoar (najveši je falio veliki Enio Morikone) ali ovaj je bio veoma dobar. Počelo je prvim stavom uvoda u Zvezdane Ratove što je automatski izmamilo osmjehe na licima i mlađe i starije populacije koja je bila u nikad punijem Kolarcu i vjerovatno je većina instinktivno zamislila kultna žuta slova kako opisuju šta je prethodilo filmu. Prelazi se na Titanik i svima poznatu My Heart Will Go On (koji bez dosadnog glasa Selin Dio zvuči jako dobro), i na još par tema iz pomenutog filma. Onda povratak na pređašnje uživanje, Imperija uzvraća udarac i raznovrsne teme iz tog filma završene sa veoma moćnim imperijalnim maršem (ili što bi neke nazvali dart vejder tema), publika aplaudira tolikom silinom da su nakon toga svi duvali u svoje dlanove. u sledećih petnaestak minuta orkestar nam je dočarao teme koje prate borbe gladijatora i pojavljivanje dinosaurusa (mada su kompozicije iz “Parka iz Doba Jure” bile najdosadnije) te smo došli i do pauze. Nakon povratka orkestra počastili su nas sa muzikom iz Gospodara Prstenova i glavnom temom Družine Prstena. Malo ko da nije gledao ovu trilogiju te su se svi smješkali uz divne kompozicije Hauarda Šora dok je za poslednju numeru (Razbijanje družine) na scenu izašao i jedan ženski vokal, koji nije bio savršen ali je svakako uticaj na još veće uživanje publike. Evitu je potpuno pokvario drugi ženski vokal na sceni koji je, na lošem engleskom, izvodio Don’t Cry For Me Argentina ali u kompozicijama iz ovog filma se izdvaja Buenos Aires tokom koje su perkusionisti došli do izražaja i plesali dok su izvodili južnoameričke ritmove. Lijepo je bilo vidjeti da i muzičari uživaju koliko i publika. Pirati s Kariba su pravo iznenađenje večeri za mene jer nisam zapamtio muziku u tom filmu a ona je prosto odisala morem, mačevanjem, topovima i naravno piratima. Toliko je vjerno presena ta atmosfera da smo tražili Džoni Depa po sali i šaputali “argghhh ovo je baš dobro”. Za kraj je ostavljena Fantomska Pretnja, filmski najslabiji ali muzički najbolji dio iz sage o Zvjezdanim Ratovima. Za ovu priliku su izabrane veselije teme, što je pogotovo bilo interesantno prilikom izvođenja Augie’s Great Municipal Band kada su članovi orkestra u glas pjevali i potpuno iznenadili sve u sali, malo je falilo da im se publika pridruži. Kao poslednja kompozicija izvedena je Duel of the Fates (po meni jedna od najboljih filmskih kompozicija uopšte) i malo je reći da je zvučala savršeno. Salom se prolomio gromoglasan aplauz, te je orkestar vraćen dva puta na bis, mada je publika tražila da izađu i treći put (ali to ne baca sijenku na čitav doživljaj). Mogu samo konstatovati da je događaj bio odličan, bilo je par stvari koje su mogle biti bolje ali ne treba sitničariti već dati punu podršku ovakvim stvarima, jer teško da ima osobe koja je iz Kolarca izašla bez osmjeha na licu i koja nije uživala do maksimuma. Nadam se samo da će organizatori i orkestar ovo ponoviti sa istim ili drugim repertoarom ali i sa horom i možda u nekoj većoj sali.


уторак, 06. новембар 2007.

Teri Pračet - Glinene Noge

Pretpostavljam da je ovo jedini trenutno živi pisac o kom ne želim da pišem. Nije da me je sramota da pišem hvalospjeve ali postoji neka granica, a kada čitav knjige o Disksvjetu neretko želim preći tu granicu. Takođe postoji pitanje čemu može da služi jedna recenzija o njegovoj knjizi? Oni koji su dosad čitali Pračeta i svidio im se njegov stil su sigurno već pazarili ovu knjigu, oni koji ga nisu čitali bolje da počnu od početka, od prvih knjiga u serijalu. A treća kategorija? Oni koji su ga čitali a nije im se svidio? Za njih je rezervisan poseban krug pakla, onaj za ljude koji ne mogu da shvate dobru šalu! Naravno da nisam ozbiljan, takvi ljudi su valjda već shvatili da Pračetovo pero njima ne prija te će zaobići ovu knjigu. Ova knjiga je za one malobrojne koji vole Pračeta a još razmišljaju da li da kupe ovo izdanje.

“Glinene noge” pripadaju serijalu o straži i ona je treća po redu koja je izašla kod nas iz tog serijala (“Straža! Straža!” i “Oružane snage” su njeni prethodnici). Od početne premise, grupe uglavnom pijanih policajaca koji se klone nevolje koliko mogu, straža je veoma uznapredovala i zauzima bitno mjesto u podjeljenom gradu Ank-Morporku. Sada imaju čak četiri stražare i gomilu pozornika, od starih znanaca tu su i dalje komandant Vajms (trijezan dugo vremena), narednik Kolon (želi da se penzioniše te čita knjigu “Moja prva stoka”), kaplar Nobs (S.V.St.Dž – sa uvjerenjem da je ljudsko biće), kapetan Kerot (patuljak od 2 metra), Angua (u predlunarnom sindromu) i vodnik Detritus. Naravno tu su i neka nova lica kao što je pozornik Bani-Neverniku-Sa-Infomativnim-Brošurama (sve je rečeno) i patuljak Guzičica – pošto se straža modernizovala vrijeme je da dobije svog alhemičara (a s obzirom da ovaj serijal parodira policijske serije, gomilanje forenzičara u istima je dobilo svoj pračetovski odgovor). Dešavaju se misteriozna ubistva i na komandantu Vajmsu je težak zadatak da to riješi. Pretpostavljam da je svima jasno na šta ovo može ličiti – duhovita Agata Kristi u jednom fantazijskom svijetu s tim što ova knjiga pruža daleko više od kriminalističkog romana, a za to je zaslužan britki Pračetov um koji onda kad ne očekujete izbaci pokoju mudrost dostojnu najozbiljnijih djela. Tako da ćete se svojski nasmijati a onda i malo porazmisliti o takvim pitanjima kao što su heraldika, ateizam, etničke manjine, pravima siromašnih... Ovo je ono što Pračeta izdiže iznad pukog pisca sa smislom za humor, a to je da ovo nije isključivo parodija, već satira u svom izvornom obliku, gdje humor nema samo cilj da zasmije već i da nam nešto poruči. Takođe usudiću se da kažem da je Pračet najbolje nešto što možete naći u Laguninoj knjižari, a vjerovatno i jedan od najboljih pisaca koji je danas živ, ova knjiga je dokaz toga. Možda sumnjate u moje riječi ali kada poslednjih stotinu strana pročitate u jednom dahu shvatićete o čemu govorim i uprkos što znate da je to fiktivan lik poželjećete da komandantu Vajmsu stegnete ruku. Nadam se da ćete u ovom djelu uživati koliko sam ja uživao i da ćete se složiti da je to najbolje uloženih par stotina dinara na neku knjigu novijeg datuma.

Jesenji dan

Nikad nisam razumio kako ljudi mogu mrzjeti ovo divno godišnje doba. Boje koje preovladavaju su prelijepe, sunčani dani ljepši nego u ostalim godišnjim dobima a kiše imaju svoj šmek. Današnji dan (utorak, 6. novembar 2007) ispunjava sve te uslove. Nije lako buditi se rano iz dana u dan dok si student i to predstavlja jedino mučenje. Ali ponekad jutarnju nervozu dočeka ovakav dan i sve odjednom biva bolje. Naravno pomogla je muzika pošto je prva pjesma koju sam čuo danas bila Don’t You (Forget About Me) grupe Simple Minds, bend koji nešto posebno ne volim, ali priznajem da je ova pjesma odlična i da se lijepo uklapa u ambijent crveno-žućkastog lišća i potrebe da se čovjek razbudi. Takođe ambijentu dobro odgovara Electric Six, detroitski rok bend (mada bi se najbolje definisao kao hard rock-disko-electro bend) i albumi Fire i Senor Smoke (izbjegavati Switzerland). Pjesme su uvjek u šaljivom maniru sa nekim standardnim motivima, ali su ipak u blago-kritičkom fazonu (prema Americi), čujte recimo Electric Demons in Love, Bite Me, Jimmy Carter, Improper Dancing, Future Boys, Rock ’n’ Roll Evacuation. To bi bilo to za danas, uskoro vas častim sa tri teksta – 2 recenzije (Teri Pračet – Glinene Noge i film Invazija) i jednim koncertnim izvještajem. Do tada uživajte u divnoj jeseni

недеља, 21. октобар 2007.

Zvjezdana prašina

Ne volim da pišem o stvarima koje mi se nisu svidjele, najviše zbog toga što smatram da je najlakše nešto iskritikovati a da je mnogo vještije i bolje kada se u svemu nađe nešto dobro, pozitivno. Nažalost po ovaj film loše stvari su prevagnule nad onim dobrim. Priča prati nekoliko dana avanture Tristana Torna (ili u našem prevodu bukvalno prevedenog kao Trn) koji odlazi u magičnu zemlju sa druge strane zida, Olujište, u potrazi za zvijezdom koja će predstavljati poklon za njegovu izabranicu Viktoriju. Ali u Olujištu su smutna vremena, zvijezda je zapravo djevojka koja oko vrata nosi rubin za koji se bore prinčevi zemlje (jer će onaj ko prvi stigne do njega postati kralj) a djevojku traže i vještice jer će im njeno srce donijeti obnovljenu mladost i vječan život. Priča ima sve što se traži od epske fantastike (koja je istovremeno i bajke) – prinčeve, vještice, magiju, dobre i loše momke pa čak i pirate. Ovakvi sastojci ne bi trebalo da omanu u donošenju dobre zabave ali nešto je pošlo po zlu. Nego ajmo ipak prvo da pogledamo šta je dobro – dodjeljivanje uloga zaslužuje najvišu ocjenu, Kler Dejns kao Ivejn, zvijezda u ljudskom obliku je pun pogodak jer ne možete se odati utisku da ako bi kojim slučajem zvijezde bile među nama one bi tako izgledale. Glavni junak je takođe simpatičan, ne izdvaja se nešto pretjerano ali nije loš dok najbolje uloge nose dvoje najpoznatijih glumaca u ovom filmu Robert De Niro kao piratski kapetan Šekspir i Mišel Fajfer kao vještica. De Niro je zaslužan za dvadeset najinteresantijih minuta u filmu, dovodi do toga da vas boli stomak od smijanja i, s obzirom da se pojavljuje negdje na pola filma, daje vam nadu da je film zaista dobar. Fajferova s druge strane tumači ulogu ostarele vještice koja želi da povrati mladost te bi zli jezici vjerovatno rekli da je to ko poručena uloga za nju. U dobre aspekte filma spada i na momente odličan humor, recimo mrtvi prinčevi koji komentarišu skoro svaki trenutak u filmu (jer su zarobljeni između života i smrti dok se ne kruniše novi kralj) i činjenica da film, iako nije dobar ne uspjeva da vam potpuno dosadi već može da se odgleda u jednom dahu. A šta ne valja? Najgore je potpuno odsustvo originalnosti, priča po sistemu smuti pa prospi – malo folklora, nešto Tolkina, dosta Luisa i neki tračak Pračeta ne dovode nužno do nečeg kvalitetnog, naročito kad neoriginalnost ide do ove mjere. Štaviše ovo je vjerovatno nešto najneoriginalnije što sam gledao u dugo vremena (Braća Bluz 2000 su ipak gora po ovom pitanju) i zato se na mnogo mjesta u filmu jednostavno iziritirate ovim, jer neko vam je uzeo pare da bi vam servirao ono što ste vidjeli kod drugih autora, i to u boljem izdanju. Da zaključim, film ima vrlo malo zvjezdanih momenata a suviše onih koji nam sugerišu da će brisati prašinu dok ne padne u potpuni zaborav.

петак, 19. октобар 2007.

Neuništivost gluposti – Madlen Olbrajt

Red je da se malo pozabavimo nekim stvarima iz međunarodne politike kroz prizmu serije članaka koji će se pojavljivati zajedno sa izjavama koje hrabro stoje i pokazuju neuništivost gluposti. Ovi tekstovi neće biti previše dugački i za danas vam donosim dve genijalnosti:

„Prirodna bogatstva su nepravedno raspoređena samo na Rusiju“- Madlen Olbrajt

U jednoj rečenici odlično pokazan kaubojski (uprkos tome što je izjavu dala jedna žena) mentalitet spoljne politike najveće svjetske sile. Kako je moguće da je neka država bogatija u nečemu od SAD? Ako je tako, odmah je nepravedno. Nažalost glupost izjave se ne sadrži samo u toj poziciji nezadovoljstva već i u blagom najavljivanju eventualne akcije da se ispuni pravda na svijetu, jer je jedino pravedno da SAD ima najviše neke sirovine, pošto su i najveći neokolonijalista. U odnosu na ovakvu „mudrost“ izjave Buša mlađeg djeluju kao radovi nekog doktora nauka. „Takve ideje zaista postoje u glavama nekih političara, i to zabrinjava“, ovako je pomenutu izjavu komentarisao Vladimir Putin ali još više zabrinjava što ovakvi ljudi imaju priliku da uđu u vlast SAD na sledećim predsjedničkim izborima s obzirom da su osvjedočeni humanisti (Olbrajtova, Holbruk...) u timu Hilari Klinton, zasad najvećeg favorita kod demokrata. Isuviše sam se raspisao pošto je ovo više za rubriku bez komentara ali samo da zaključim ako se ovakvi ljude vrate na kormilo najveće svjetske sile poželećemo mi opet Buša, Kondolizu i pogotovo Kolina Pauela...

U dopunskom članku za danas osvrnuo bih se na rezoluciju danas (ili juče) izglasanu u parlamentu, apel za skidanje sankcija Kubi od strane SAD. Apel koji su u svojim parlamentima usvojile zemlje čitavog svijeta (oko 160 zemalja članica UN) usvojen je i kod nas. Ali ova vijest dolazi u neuništivost gluposti zbog toga što je protiv ove deklaracije glasalo članstvo LDP-a u skupštini uz neobičan izgovor koji nije potrebno navesti. Zar je moguće da jedna partija isključi svoj mozak i da svoja djelovanja podredi stavu spoljne politike SAD-a a sve pod nekim plaštom demokratije? No, vjerovatno njihovi poslanici smatraju da je izjava Madlen Olbrajt sasvim na mjestu...

среда, 17. октобар 2007.

Crnogorski Ustav

Ne želim jos ništa konkretno da pisem o ovome ali jasno je da ce ovo biti jedna prilično degenerisana tvorevina. Prvenstveno što nije uneseno u ustav (a to se u ustav unosi) da se državljanin Crne Gore ne može lišiti crnogorskog državljanstva - najgrublje rušenje ljudskih prava, jer zadrzavanje domicilnog državljanstva bi trebalo da bude osnovno ljudsko pravo. Rodjen sam u Crnoj Gori, školovao se i zivio tamo (u ovom trenutku ne doduše), ali ako uradim nešto što ne odgovara mojoj miloj vlasti oni će mi oduzeti državljanstvo i time me osuditi na čovjeka bez zemlje, demokratski i evropski nego šta! Majka mi je iz Srbije, vidim tu zemlju kao svoju i ona želi da mi omoguci da (pošto i dalje smatram svojom domovinom i Srbiju i Crnu Goru) i na papiru to imam, ali gospoda crnogorski parlamentarci ne daju. Ako ja, (a pored mene ima još 40% državljana Crne Gore koji se osjecaju Srbima, ja sam inace nacionalno neopredeljen prema popisu jer je moje nacionalno osjećanje moja stvar) zatražim državljanstvo Srbije najvjerovatnije će me isključiti kao državljanina Crne Gore - to je pravi put ka Evropi, briga o svojim državljanima!
Naravno priča se ne zadrzava na tome, poslanici kao što je Bozo Nikolic (Hrvatska Gradjanska Inicijativa) najviše buke prave oko toga jer njima, Hrvatima nece biti oduzimano državljanstvo ako imaju hrvatski pasoš (i treba da ga imaju, ako se tako osjećaju) ali zato ovima što zatraže srpski, oće!
Drug Nebojša Medojević je izdao makar trecinu svojih birača podržavši ovaj ustav a povodom toga izjavio da ga ne brine to, njegovi birači se neće složiti al je on to uradio zbog Crne Gore... Pravi genijalac, jedino je zaboravio da njegov legitimitet potiče od njegovih birača i da je neke pravde bio bi izbačen (zajedno sa svojom partijom) iz skupštine zato što mu je legitimitet nestao čim je oko najvažnijeg državnog pitanja (a to ustav jeste) odlučio da postupi protiv interesa svojih birača. Medojević je zaboravio neke od glavnih principa predstavničke demokratije sa ovim izborom (Lok i Monteskje se prevrću u grobu zbog onakve izjave) jer osim što je uradio tako sraman čin, još je i likovao...
Inače po gore pomenutom popisu preko 60% građana govori srpskim jezikom, crnogorskim oko 20%.... Dakle, oko 2/3 građana ne razumije jezik koji je naveden u ustavu!? To samo u Crnoj Gori može, svaka cast piscima ustava!
Državni simboli i himna nisu mijenjani iako predstavljaju ideološko nasleđe Sekule Drljevića, kvislinškog vlastodršca u pokorenoj Crnoj Gori za vrijeme drugog svjetskog rata. Himnu je sam dopunio (iako ima drugih verzija, vlast je ubacila baš Sekulinu), ova zastava nije bila korištena za vrijeme Petrovića vec jedino za vrijeme Sekule a grb je jedini tu validan. U normalnom svijetu svi bježe od nasleđa fašista u Crnoj Gori ih koriste kao nacionalne simbole.
Mogao bi ja ovako do sjutra, al bolje da se zaustavim. Uvjek stavljam slike vezane za tekst sa desne strane, ali ovaj put to neću učiniti, nisu zaslužili nikako. Umjesto toga još malo slika nečeg pozitivnijeg i boljeg, Lenjingradskih Kauboja, vidite tekst nize :)

недеља, 14. октобар 2007.

Total Balalaika Show

Dugo sam razmišljao, da ne kažem tražio za koji bi koncertni događaj mogao reći da mi je iskreno žao što sam tada bio isuviše mlad i/ili u nemogućnosti da ga vidim. Izgleda da sam konačno našao nešto što je dovoljno moćno – koncert Leningrad Cowboys i orkestra Crvene Armije na glavnom trgu u Helsinkiju 1993. godine pod nazivom Total Balalaika Show. Leningrad Cowboys su nastali kao fiktivni i vrlo loš rokenrol bend u filmu Aki Kaurismakija „Lenjingradski kauboji idi u Ameriku“ koji prate njihove dogodovštine odlaska iz Sibira u Ameriku i snalaženje tamo. Drugi dio sage o njima je „Lenjingradski kauboji sreću Mojsija“ koji pokriva njihovo ludačko vraćanje iz Amerike u Evropu uz pomoć njihovog menadžera koji je svoje ime prekrstio u Mojsije. Treći i finalni dio je upravo Total Balalaika Show, genijalnost po sebi. Vjerovatno se većina od vas slaže da koncert Symphony and Metallica zvuči genijalno i moćno ali slušavši ovaj koncert neko vrijeme moram priznati da ih balalaika šije za nekoliko stepena kvaliteta. Sama ideja koncerta je djelo genija – spajanja rok benda poznatih po ludačkim frizurama i genijalnim obradama sa ogromnim orkestrom i horom koji izvodi klasične ruske pjesme, spajanja tradicionalne istočne i savremene zapadne kulture u jednom koncertu, naizmenično izvodeći Katjušu i Dilajlu, Kalinku i Sweet Home Alabama itd. Spojiti nešto naizgled nespojivo (al na prvo slušanje vaša mišljenje se drastično mijenja) nam pokazuje kako se ne moramo odlučivati za jednu stranu medalje već da trebamo prihvatiti kompletnu sliku. Ne trebamo nastupati kao penzioneri i staro vidjeti kao prave vrijednosti, a ovo moderno kao dekadentno niti da postupamo kao neki „urbani“ omladinci te da moderno nazivamo progresom a staro nazadnim, pravi ljudi treba da prihvate i uživaju u obe strane medalje. Neko više voli da čuje Proud Mary a neko Ribare sa Volge (ili mornare, nisam siguran za pravi prevod) ali niko neće ostati ravnodušan kada čuje to u paru, a svaki muzičar kome je obrađena pjesma može da bude prezadovoljan na koji način je to izvedeno, sa koliko sluha i dobrog ukusa. Inače ovaj koncert je najveći muzički događaj u istoriji Helsinkija jer je ispunio čitav glavni trg i to je samo po sebi činjenica koja me čini veoma srećnim. Najveći šou nije izveo ni Tompson a ni Ceca već nešto daleko kvalitetnije i originalnije, tako da na Finsku ne želim da mislim kao na zemlju odakle su potekli odvratni bendovi HIM, Lordi i slični niti odvratni ljudi kao što je Marti Ahtisari već koja nam je dala kako mi se čini najluđi šou bend Leninjgradske kauboje. Nabavite negdje ovaj koncert ili druge njihove albume i uživajte

среда, 03. октобар 2007.

Mudrijaši

Izgleda da sam našao jednu ideju koja bi mogla da krasi ovaj blog, početa u prethodnom tekstu, nastavlja se u ovom, a biće i još takvih tekstova sigurno. Svjesni smo da u našem društvu ima toliko kritike, toliko kritičara da je svakog razumnog počela da boli glava od svakodnevnog mlaćenja prazne slame, sa ciljem da se nešto iskritikuje. Inspirisan često rečenicom u špijunskim filmovima „ko nadzire nadzirače“ ovaj tekst će nastaviti da kritikuje kritičare, s obzirom da su oni vječito pošteđeni bilo kakve razumne kritike (pošto psovanje dotičnih ne spada u razumnu kritiku).

Otkud kod nas toliko mudrovanja, toliko kritike? Vjerovatno je to plod tih tužnih devedesetih kada smo na sva zvona slušali hvalospjeve vođe i sistema koji ništa nije valjao pa smo žudili da ga što bolje iskritikujemo i da sa svoje strane očitamo lekciju tim naizgled nedodirljivim vođama. I to je sasvim u redu, ali ta vremena su prošla a kritičari su ostali, sada na pomalo nepoznatom terenu, te ne znajući šta da kritikuju pljuju na sve živo, vrlo rijetko pogađajući metu. S obzirom da je teško svu tu kritiku kritičara obuhvatiti u jednom tekstu ovdje ću samo malo sići pod površinu njihovih tekstova i analizirati jednu vrlo čestu pojavu u tim tekstovima – tuđice. Da li je u pitanju potreba da se, inače praznim, tekstovima da na značaju ili da se pokaže velika obrazovanost tekstopisca nije mi poznato. Ipak, nikad neću razumjeti zašto je bolje reći auteur a ne autor, metteur-de-scene a ne režiser? Koji je problem, koji su kompleksi na djelu? Da bi čitali njihove tekstove potreban nam je rječnik stranih riječi a i po jedan englesko-srpski i francusko-srpski rječnik. Oni bolje priučeni čak koriste i latinski, sa nekom lažnom nadom da u sebi imaju dug renesansno moderne Evrope, da u njima živi novi Dekart, Erazmo, Dante, Lajbnic ali nisu vrijedni ni da čiste cipele Makijaveliju. Ako nastavimo sa ovoliko kritike na kraju ništa neće ostati pošteđeno (osim samih kritičara) te je pitanje kuda ide intelektualni svijet? Jedino u samoponištenje, ili bolje reći samoubistvo. Ovaj tekst je nažalost sklapan iz dva, tri puta (nešto što prezirem) pa ne želim dalje da lutam u njemu, poruka je, nadam se shvaćena. Za kraj poruka – korišćenje tuđica vas ne čini mudrijim!

понедељак, 17. септембар 2007.

Dvije Srbije?

Danas ću, tj. ne danas nego odavno, al mi danas došlo da to bacim na elektronski papir, da dam neki svoj komentar o floskuli koja se vuče kroz novine već više od godinu dana, koju je neko zlonamjerno lansirao negdje tokom prošle godine u želji da još malo zavadi ovaj narod, ili da pokaže kako on pripada pametnijima, boljima, naprednijima. Mislim da je to bio vrijeme Exit festivala 2006. godine, ili možda vrijeme festivala u Guči iste godine. Neki mudrijaš, očigledno ne pretjerano bistar je rekao kako više voli Srbiju koju predstavlja Exit, kako je to kulturna urbana omladina, liberalno i proevropski orjentisana, dok prezire Srbiju koju predstavlja Guča, taj ruralni vid Srbije, zaglupljen, nacionalistički, religiozno zadojen i sve što ide uz to. U ovom članku želim da se pozabavim sa dvije stvari – koliko je realno napraviti takvu podjelu, i ako baš moramo, da li je podjela dobro napravljena?

Vrlo je čudno da neko želi da dijeli Srbiju, da pravi nevidljivu barijeru između, po njemu, dva različita sloja i pritom da nam skriveno govori kako bi volio da ovaj drugi sloj ne postoji. Već u ovome se nazire glupost onoga ko je izmislio gorepomenutu floskulu jer je sebe svrstao u ovaj drugi sloj pošto je pokazao da uopšte nije liberalan, nije demokratičan, nije proevropski jer ne daje jednaka prava svima ali o njemu nećemo, autore najbolje opisuju njihova djela, a ovaj se u ovoj mudrosti itekako pokazao. Zašto je štetno praviti podjele? Zato što one čine razdor, i dok je to zabavno u srednjoj i osnovnoj školi (navijački tabori, ljubitelje različitih žanrova muzike, različitih filmova) kada se taj uzrast pređe, ono gubi smisao jer uvjek dolazimo do podjele „mi i oni“ pri kojem su „oni“ uvjek neki vid, makar i najblažeg neprijateljstva. A zašto stvarati neprijatelje? Drugo pitanje je, šta je navelo našeg dragog autora da sebi da ulogu Bogu, bića sa ultimativnim ukusom te zna da je Guča nazadna a Exit napredan? Iskreno više preferiram Exit, ali nikad neću ponižavati zvuk trube, jer je jasno da u njoj postoji kvalitet, i da taj zvuk uvjek može da te pokrene, da probudi u tebi pozitivna osjećanja, da djeluje dobro na tvoju dušu samo ako mu dopustiš.

Drugo pitanje je, po čemu je Exit neki duh napretka? Ja se sa tim nipošto ne mogu složiti naročito ako imam u vidu ovogodišnju ponudu tog festivala. Da li napredak i evropejstvo predstavljaju članovi bandi od kojih svako ima kriminalni dosije? Ili mi vrhunac napredne umjetnosti predstavlja Lorin Hil čije se kvalitetne pjesme mogu prebrojati na prste jedne ruke? Za Prodigy nas opet prevashodno vežu ideje o velikim količinama droge (znam da je ovo predrasuda, ali polazimo od autorove pretpostavke da je Guča isključivo okupljalište nazadnih seljaka) te ni njih ne mogu uzeti kao neko mjerilo napretka, evropejstva, liberalizma, već ako ćemo da pričamo sa predrasudama kao naš autor koji je uveo ovu podjelu više ćemo ih uzeti u obzir kao pokazatelj gluposti. Okej, možda su ove godine omašili poentu ali šta je sa prošlom godinom recimo? Bili Ajdol, grupa The Cult, Franz Ferdinand su svi odreda pružili jako dobre svirke ali budimo realni, njihovi tekstovi su vrlo prosti, nema u njima neke velike mudrosti, već predstavljaju čisto opuštanje a to nije ono što bi isključivo trebalo da krasi našu kulturnu Srbiju, mora tu biti nešto više, možda Morisi? Ne vala, ako je on jedino što krasi urbanu Srbiju onda bolje da se svi zaputimo na selo i da oremo. Ovako bi mogao do sjutra, poenta je da autor nije samo promašio poentu kad je pravio ovu podjelu, već je i napravio glupost imenujući Exit za neki pokazatelj napretka, liberalizma, kulture, mudrosti. Da ne pominjemo da sam neke od najvećih glupana upoznao ili vidio upravo na Exitu, muzika koja se tamo servira uopšte nije mjerilo kulture, obrazovanosti i sličnog. Reći da na Exit dolaze urbani i kulturni je isto kao i reći da ne postoji glup ateista. Žalim slučaj, mnogi ateisti su glupi, mada možda sebi kao ateisti povlađujete time što kažete da su svi ateisti pametni. Vjerovatno je i naš autor, bivajući posjetilac Exita, htio zapravo da nam kaže koliko je on urban i kulturan i liberalan i proevropski i šta sve ne... Nažalost, ubjedio nas je u suprotno.

Ako se prave podjele, onda makar treba znati kako ih praviti. Kulturan, obrazovan pa i urban (odvratna odrednica, ali popularna iz nekog razlog) mladi čovjek je onaj koji ide u pozorište i to podjednako na balet, operu, tragedije i komedije. On ide na festival Voxstock (za neupućene najveći bluz festival na ovim prostorima), na džez festivale širom Srbije, ide često u Kolarac i Sava Centar i kulturno se uzdiže. Ovdje je teško doći do neke predrasude, teško je izvući išta negativno jer se radi o vrstama umjetnosti koje su visoko na pijedastalu kvaliteta, što je prilično diskutabilno za ono što nam pruža Exit (zabava svakako, kvalitet, možda). Najbolje je ne praviti podjele, ali ako ih već pravimo, onda treba znati kako. U suprotnom samo pokazujemo svoju neobrazovanost pa čak i glupost.

субота, 15. септембар 2007.

Crtani filmovi osamdesetih

Gomilom srećnih okolnosti, pauze od učenja ovih dana sam utrošio gledajući crtane filmove svog detinjstva, u ovom slučaju Masku (M.A.S.K.) i Sablju i zvezdane šerife (Saber Rider and the Star Sheriffs) i što se ove vrste zabave tiče (crtani filmovi za uzrast od oko 10 godina, mada može i nešto starije) podsjetio sam se nekih boljih dana. Nažalost, ono što se danas pruža tome uzrastu i ono što se nama pružalo je neuporedivo, potpuni gubitak ijedne smislene ideje i konstantna težnja za retardacijom djece je evidentna. Ipak, ovaj zapis nije posvećen tim lošim stvarima već jedna kratka oda dobrim starim crtanim filmovima i njihovim stvaraocima.

Valja izdvojiti neke karakteristične stvari za ove crtane filmove – glavni junak je uglavnom plav i svima simpatičan; ekipa dobrih (ali i zlih) momaka je multietnička; muzika je fenomenalna, sa glavnom temom koja je najčešće bila sasvim dobar pop-rok dok je sve događaje tokom crtanog pratila odlična muzička podloga i uvjek je ona podloga koja je pratila zlikovce bila najbolja; voice-acting je varirao, od briljantnog do prilično lošeg; scene su se reciklirale zavisno od budžeta pa se dešavalo da gledamo iznova iste scene borbe ali smo svaki put podjednako uživali; na svakom koraku je bila poneka pouka za djecu, nekad implicitno, nekad eksplicitno; i glavni junaci i zlikovci su bili maštovito urađeni i razlikovali su se iz serije u seriju (što danas nije slučaj nego imamo potpuno identične karaktere) itd. Ono što je najvažnije i što je krasilo sve ove serije je jako dobra režija koja je u kombinaciji sa svim dosad pomenutim činila odličnu zabavu za sve nas prije 10 i više godina (s obzirom da su ti crtani filmovi tek posle 5-10 godina prikazivani kod nas). Neću previše da vas zamaram sa opisima već ću ukratko da vam preporučim kroz šta bi se mogli podsjetiti tih starijih dana i uživati. Preporuke:

· Robotek - na Zemlju se ruši ogroman svemirski brod i ljudi se ujedinjuju u namjeri da ga istraže i taman kad su ovladali njegovom tehnikom ogromni vanzemaljci vrše invaziju. Momenti za pamćenje – avioni lovci koji se pretvaraju u robote te genijalne scene bitki. Naučna fantastika u svom vrhuncu na crtanom filmu – naravno ako se u obzir uzme namenjeni uzrast.

· Hi-Men – ja imam moć!!! Plavušan u crvenim (ili su bile bordo) gaćicama i njegova ekipa se bore protiv najvećeg zloće svih vremena – Skeletora. U istoriji filma malo šta je zvučalo tako glupo a bilo toliko dobro. Obavezno štivo

· M.A.S.K. – kombinacija Transformersa i G.I. Joe-a, po meni prevazišla svoje uzore. Vjerovatno najbolja muzička podloga u svim crtaćima i dobra gluma ljudi koji su davali glasove. Priča se ponavlja iz epizode u epizodu (organizacija M.A.S.K. provaljuje planove zlikovaca iz V.E.N.O.M. slijedi jurnjava i borba uz pobjedu dobrih momaka, al sve to je vrlo zanimljivo).

· Sablja i zvjezdani šerifi – naučna fantastika i vestern, pokazalo se često kao odlična kombinacija, vrlo dobra muzika a očajna gluma i najčešće recikliranje scena. Ipak borbe su epske, zlikovci (bića pare) na nivou a svaki od glavnih junaka posjeduje neobičan šarm i prosto zove da se identifikujemo sa njima

· Nindža kornjače – kavabanga! Omiljena zabava većine tokon smutnih devedesetih, 4 tinejdžera koji su mutirali i krenuli u njihovu borbu protiv zlikovaca kao što su Sekač (nikad Šreder!) i Krang. Sada je moguće naći ih na internetu uz originalnu sinhronizacija pa uživajte! bosko.globalnet.ba

Naravno, nisu svi crtaći bili tako dobri i kad ih danas pogledamo shvatamo da su prilično debilni pa bih vam preporučio da izbjegnete G.I.Joe i Voltron a da pažljivo priđete Transformersima jer se oko njih ljudi najviše spore, neki su se potpuno razočarali na ponovno gledanje a neki su bili još zadovoljniji. To bi bilo to za ovaj put, uživajte!

четвртак, 13. септембар 2007.

Šta je Kripto-Fašizam?

Pošto sam i dalje pod, sada nešto blažim, utiskom nakon subotnjeg koncerta Laibach-a malo sam pretraživao po netu članke vezane za njih i sam NSK. Našlo se tu svega i svačega ali ovaj tekst mi je recimo bio jako interesantan, nadam se da će biti i nekome od vas.

Kripto-Fašizam. Igračka naroda. Politička igračka, koja pokazuje da je Marksova tvrdnja „da je sve politika“ pogrešna. Način da se izrazi nečija fascinacija snažnim simbolima. Sama slika je bitnija od poruke.

Kripto-Fašizam ne uzima više moralno stanovište. Kripto-Fašizam ne smatra da je bolji od drugih. Kripto-Fašizam uzima prokazane simbole i pročišćava ih. Kripto-Fašizam ne shvata sebe ozbiljno. Ne shvata mržnju ozbiljno.

Šokirajući ljude, on pokušava da ih probudi koristeći ime, simbole i stilove onoga čega se ljudi plaše. Kripto-Fašizam je oruđe. Šok kao način da se stvari pokrenu i rasprava kao cilj. Ne postoji pogrešan način za početak, postoje samo manje uspješni načini. Niko nije slobodan od malo fašizma u sebi. Kripto-Fašizam je svjestan toga, uvećava ga, koristeći ga kao ogledalo za sebe i svijet oko sebe. Kripto-Fašizam je lijep ili ružan onoliko koliko i njen nosilac. Reflektuje i zahtjeva refleksiju.

Kripto-Fašizam nije fašizam. Kripto-Fašizam je umjetnost. On uzima dobro, loše i ružno i miješa ih u nešto estetski prijatno, ostavljajući nepripremljene u čuđenju... ili u izvođenju zaključaka. Hrani se na svim nijansama sivog, distancirajući sebe od fiksiranog a promjenljivog crnog i bijelog.
Kripto-Fašizam je potpuno okrenut estetici, izgledu.

Kripto-Fašizam NIJE degeneracija. Kripto-Fašizam ne mrzi, niti ubija.
On tjera nosioca da razmisli o svojim stavovima, ili o stavovima drugih.
Kripto-Fašizam postavlja sebe u nezgodan ugao. Ugao u kome su učestali argumenti uvjek preispitivani. Gdje odgovori nisu laki, i gdje najčešće putanje vode u ćorsokake.

Kripto-Fašizam mijenja lijevo u desno, desno u pogrešno, a pogrešno vodi nazad u lijevo (ili nazad u ono što je ostalo).

Ovo zadnje predstavlja neprevodivu igru riječi te evo i integralne verzije:

Crypto-Fascism turns left into right, right into wrong and leads wrong to what was left.

уторак, 11. септембар 2007.

Jelen pivo live festival – druga noć

Drugo veče ovog solidnog festivala je bilo prilično slabije iz nekoliko razloga. Nagovještaj toga nam je dala kiša koja je nemilosrdno lila čitav dan te sigurno napravila ozbiljan problem organizatorima. Poučen umorom koji me je stigao prvog dana odlučio sam da dođem na festival tek oko 21:30 pošto me bendovi koji su prije toga nastupali nisu nešto pretjerano interesovali (Plejboj, Repetitor, Let 3).

U svakom žitu kukolja… I onda prvi razlog zašto je drugo veče bilo na nižem nivou. Glavna zvijezda drugog dana Ian Braun uopšte nije priredio nešto spektakularno, niti nam bilo čime pokazao da zaslužuje da bude reklamiran na taj način. Prosječna svirka, čovjek se trudio, ali jednostavno njegova muzika nije uspjela da privuče previše ljudi (možda nekih 2000 ljudi) i bila bi ok za neki mnogo manji prostor, a ne za donji grad Kalemegdanske tvrđave koja može primiti preko 10000 ljudi. Njegov nastup mi je poslužio da bez prevelike gužve uživam u pivu sa društvom, da s vremena na vrijeme bacimo pogled na simpatičnog momka koji se trudi da zapali masu, ali ne uspjeva u dovoljnoj mjeri. Da je nakon njega nastupio još jedan strani head-liner onda bi sve to imalo logike, ovako organizatori su se grdno prevarili.

To moje srce kuca... Moram priznati da uprkos neospornom kvalitetu Partibrejkersi su bend koji nikako ne mogu da smislim. Bezobrazno Canetovo ponašanje i vječito negativna atmosfera u publici (vjerovatno jedini bend na čijem nastupu uvjek izbije nekoliko tuča) me je natjeralo da presjedim njihov nastup. Kada se tako posmatra iz daljine, ovaj čisti, ogoljeni rokenrol zvuči zaista simpatično a Canetovo ponašanje je bilo iznenađujuće susretljivo prema publici i vrlo pozitivno. Oko sat vremena njihove svirke je bilo zaista za uživanje, i srećom bez ikakvih tehničkih problema (koje su krasili nastupe sledeća dva benda).

Podne u mojoj glavi... Nekih petnaestak minuta nakon nastupa Partibrejkersa na binu izlazi Darko Rundek praćen svojim Cargo Orkestrom. Svi nasmijani, veoma raspoloženi za svirku uprkos tome što su počeli uz grub tehnički problem. Naime, veći dio uvodne numere Bi mogo da mogu je publika sama otpjevala zato što je neko gurnuo kabal od Rundekovog mikrofona u pogrešan ulaz na mikseti. Veoma veliki propust ali bend nastavlja da svira, još raspoloženiji i željan da ugodi publici. I zaista su u tome uspjeli, ređaju se hitovi Haustora, Sejmeni, Ena, Šejn, pa presječeno jednom pjesmom sa novog albuma i nekim pjesmama sa starijih albuma kao što su Kuba, Podne i završna Apokalipso. Publika je čitavu svirku provela skakuči, igrajući i pjevajući i prava je šteta što je čitav nastup trajao sega 45 minuta. Bolje da je bilo manje bendova a da je nastup Rundeka trajao duplo duže, jer nas je svakog u publici podigao na noge i pokazao da nije sve što dolazi iz inostranstva bolje od onoga što imamo kod nas jer je potpuno zasjenio Braunov nastup ranije te večeri.

Hej Sloveni... Onda je uslijedilo mučno i dugo čekanje. Mučno zato što smo nekih 40 minuta slušali vojne marševe koji su nas sve izludjeli ali ispostavilo se da je to sasvim vrijedno. Nagađali smo da li će Laibach izvesti samo novi album ili će nam izvući ono najbolje iz njihove dugogodišnje karijere. Priželjkivali smo ovo drugo, dobili ovo prvo i pretpostavljam da se malo ko pokajao. Svjetla se pale a na zvučnicima odjekuje Bože pravde, publika u blagoj ekstazi, ko zna tekst, pjeva. Odlično iskorišteni video bimovi i sve drugo što pruža bina te razmjere te fantastičan audio/vizuelni nastup je ono što je okarakterisalo Laibach te večeri. Za početak album Volk je vrlo interesantno ostvarenje, nadasve originalno i veoma kvalitetno te je vrijedjelo slušati isključivo pjesme sa tog albuma. Počela je Germania, varijacija na poznatu Deutchland uber alles, i time je počela kritika imperijalizma koja će obilježiti ovaj nastup. Britka kritika je nastavljena u pjesmi America, dok smo na video-bimovima gledali slike naftnih polja i ratnih slika Milan poručuje Americi: “save us from your freedom, justice, peace, accordance and illusion, from arrogance and pride, from violence and confusion” a publika tapše u oduševljenju. Kad sam pomenuo reakciju publike ona je bila veoma interesantna, za vrijeme izvođenja pjesama svi su samo posmatrali ali je svaka pjesma probrala gromke aplauze, vjerovatno najsnažnije na festivalu. Koncert se nastavlja izvođenjem Anglie, kritike britanskog neokolonijalizma koji nikako da se završi: “so you still think you are rulling the world”. Sa zapadnog, Laibach nas vodi na istočni imperijalizam kritikujući probleme u Rusiji. Nakon toga ponovo smo vraćeni na zapad, pjesmom Francia koja želi da suoči tu zemlju sa sopstvenim licemjerstvom i čuđenjem otkud nemiri, otkud ljudi sa molotovljevim koktelima, šta će nam uopšte, ovo je zapravo bila direktna kritika novog francuskog predsjednika Sarkozija i publika to prihvata uz gromki aplauz. Nastavlja Espana, pjesma o krvavoj prošlosti Španije koju obilježavaju krv i radikalno katoličanstvo pa otuda najsnažniji stihovi u pjesmi – Blessed is your Jesus, El conquistador! Odlično je mala riječ za ovako britak jezik i za ovako pogođenu poentu. Slijedi pjesma Yisra’el a na video bimovima se smjenjuju zastave Izraela i Palestine, s tim što na njima figurira znak Volk a pjesma govori o paradoksalnoj istorijskom borbi čija je to zemlja i nedostatku dijaloga i razumjevanja. Poslednja kritična pjesma je Turkiye, preispitivanje sekularizma ove islamske zemlje i takođe pogled na (ne)razumjevanje koje dobijaju od zapada i njihova reakcija na takvo nerazumjevanje. Za kraj je ostavljeno ono najbolje, najdivnije, varijacija na temu nekada naše himne Hej Sloveni. Intoniraju se prvi taktovi, ženski vokal pjeva na slovenačkom a Milan nam poručuje:

These words are for those who died,
These words are for those left behind.
These words are for you, Serbia,
And these ones for my homeland.

Osmjeh na licima svih u publici dok nam Laibach pruža jednu divnu panslavističku poruku, kroz tekst, kroz muziku i kroz ono što gledamo na video bimovima – putovanje po granicama svih slovenskih zemalja dok se preko njih smjenjuju imena slovenskih gradova: Bratislava, Prag, Lođ, Varšava, Beograd, Krakov, Sankt Peterburg, Zagreb, Skoplje, Novosibirsk, Kijev, Podgorica… Kada tako nešto ukombinujete sa stihovima

Let stones crack,
Let the earth quake,
Let freedom rise!

a sve to slušate od nekoga od koga ne bi očekivali, jedino se možete oduševiti. Predivna ideja, predivno izvođenje i što je najbitnije – predivna poruka. To je bio i zavšetak koncerta, svaka čast ljudima iz NSK koji su nam ovakav doživljaj priredili.

Šta još za kraj ostaje da se kaže? Festival je obilježio priličan broj dječijih bolesti ali nadajmo se da će to do sledeće godine prevazići, te da ćemo opet uživati u dobroj muzici stranih i domaćih izvođača.

понедељак, 10. септембар 2007.

Jelen pivo Live festival – dan prvi

Prošla su puna dva mjeseca od kad sam zadnji put prisustvovao muzičkom događaju koji će okupiti više hiljada ljudi i moram reći da mi je ovako nešto nedostajalo. Veoma dobar prostor koji nudi donji grad Kalemegdanske tvrđave, odličan izbor izvođača, prvenstveno Geri Mura koji je već dva puta otkazivao koncerte u Beogradu zbog bolesti ove godine, su učinili da je ovaj događaj nešto što ne smijem propustiti.

Dvadeset prvi vek je... Nakon što su dani tokom prošle nedjelje bili tmurni i kišoviti, petak je bio prohladan ali bez kapi kiše što je bio dobar znak da će prvo veče proteći bez većih problema sa organizacijom festivala. Jelen pivo Live festival je za mene počeo oko 17 i 30, kada je na scenu izašao Marchello, praćen svojim Shock Orchestrom. Poslije nekoliko uvodnih pošalica o slaboj posjećenosti njihove svirke (obaramo rekorde Dejana Cukića i Đorđa Davida) kreće uvodna numjera (ne navodim ime pjesme – jer ga ni ne znam, nisam preveliki fan srpskog hip-hopa), repertoar je bio u znaku kombinacije hip-hopa i hardkora s povremenim uplitanjem latino i džez ritmovima. Marchello je izveo sve najveće hitove i publika je odlično reagovala na Dvadeset prvi vek, Golu veru, Otkucaje i do završetka svirke broj posjetilaca se značajno uvećao. S obzirom da je festival bio u znaku rok’n’rol muzike vjerovatno je to uticalo na ne tako popularan termin u kojem je nastupio Marčelo ali reper i njegova prateća ekipa su dali sve od sebe i bili nagrađeni salvama aplauza od strane publike

U Beogradu rokenrol... Sledeći je nastupio Dado Topić sa bendom koji ga je proslavio – Time. Kreće Istina mašina i ja sa tugom zaključujem da je Dadu odavno propao glas i da to više ne zvuči onako kako bi trebalo. Dalje se rijeđaju hitovi kao što su Kralj alkohol, Kad smo moj miš i ja svirali džez i sve one pjesme koje su učinile Time jednim od bitnijih bendova ex-yu rock scene. Ali na moju veliku žalost moram konstatovati da je svim tim pjesmama falilo nečega, da li su se legende umorile, izgubile onaj dar koji su imali ne znam... Vidljivo je da imaju želje, da i dalje u Topiću, uprkos tome što je ušao u pedeset-osmu godinu života (i rođendan slavio svirajući nam) ima rok’n’rol duha. Ipak, kako je mrak počeo da pada, a bend krenuo da svira najveće hitove, uspjeli su da ostave daleko bolji utisak. Hegedupa upa me je prva trgnula iz neraspoloženja, usledila je divna balada Da li znaš da te volim, pa za kraj Makedonija i energična U Beogradu rokenrol. Onaj negativan utisak sa početka je zaboravljen, atmosfera je podignuta do samog usijanja i svaka čast ovim starim rokerima na dobroj uvertiri (uprkos svemu) za legendu koja treba da nastupi

Bluz je u redu... Svi su se pitali da li će biti treća sreća za nas što se tiče Gerija, ili smo opet kupili karte za bezveze. Iako je čovjek imao dobar razlog da otkaže dva nastupa u Sava centru nismo mu mogli vjerovati da će nastupiti sve dok ga nismo vidjeli na bini, i bilo je zaista dobro vidjeti ga. Geri izlazi sa svojom Les Paul gitarom, godine mu se ne primjećuju po izgledu, a ni po gitarskom umjeću i glasovnim mogućnostima koje ga nisu napustile. Koncert počinje klasikom Alberta Kinga Oh Pretty Woman, slijede dvije pjesme sa novog albuma (Hard Times i Trouble at Home) publika pjeva iz sveg glasa, a ko ne zna tekstove igra i skače, legenda bluza i roka nikog nije ostavio ravnodušnim. Znam da to ne bi trebao da radim, ali pošto je koncert bio predobar moram u detalje nabrojati kako je dalje išlo. Geri mijenja gitaru, uzima Gipson Lucille, zaštitni znak bluz velikana B.B. Kinga te izvodi njegovu pjesmu Since I Met You Baby, solaža slijedi solažu, mnogi u publici ne mogu da vjeruju kakvom umijeću prisustvuju. Ponovo skok na novi album (koji je u najmanju ruku, odličan), te idu tri veoma dobre pjesme (Have You Heard, Eyesight To The Blind i veoma brza Thirty Days), pa onda jedna od najboljih Murovih pjesama All Your Love. Atmosfera dostiže usijanje, ali Mur nas smiruje baladom I Had a Dream (opet novi album) i time nam poručuje da najbolje tek slijedi. Spora pjesma Don’t Believe a Word je logični nastavak i priprema za kulminaciju koja nas čeka, a takođe je bilo dobro čuti pjesmu koja Gerija vezuje za dane u bendu Thin Lizzy. I onda ono najbolje – Still Got The Blues pjevaju svi, povremeno nadjačavajući Gerija, bilo da pjevaju tekst pjesme ili da ustima pokušavaju proizvesti odličan zvuk njegove gitare. Ekstaza u publici dovodi do pitanja može li bolje? I naravno da može, kratak gitarski uvod pa stihovi You know I love you, na koje publika gromko odgovara You know it’s true te produžuje naše uživanje u pjesmi Walking by Myself gdje je Geri dao šansu publici da pokaže koliko je glasna i koliko uživa pjevajući refren nekoliko puta. Time se i završava koncert ali svi želimo još i ta želja nam biva uslišena. Geri Mur se vraća da bi izveo još jednu odličnu pjesmu – The Blues is Allright koja je sa oduševljenjem prihvaćena. Geri pjeva Hey Hey, a publika nastavlja The Blues is Allright, Geri kao da pita allright? na šta svi odgovaraju gromoglasno Allright! i zaključuje sa every day and every night. I to bi bilo to, jedno predivno bluz iskustvo, odlično propraćeno od publike svih godišta koje pokazuje da ova zemlja ima sluh i za jedan pomalo zaboravljen žanr. Možemo se žaliti kako nije svirao ovu ili onu pjesmu, ali kada neko ima jako dobro karijeru koja traje trideset godina, teško je to sažeti u tri koncerta, kamoli u jedan festivalski. Ali ako bude sreće doći će nam Geri ponovo, a usput bi mogli da nam dovedu još nekog velikog bluzera, recimo Erika Kleptona, jer publika kod nas to itekako zna da cijeni

Nije sve tako sivo kad... Imaš s nekim otići da gledaš Hladno pivo. Posle fantastične svirke Geri Mura bio sam skeptičan kako ću reagovati na ovaj hrvatski pank bend ali bojazan je bila potpuno nepotrebna jer su ovi momci odlični. Jako dobri tekstovi, jednostavan ali zarazan pank ritam i dobra atmosfera u publici čine odličan provod i ovaj bend bi trebalo češće dovoditi kod nas, jer veliko koncertno iskustvo, četiri izdata albuma čine ovaj bend jednim od najboljih na ovim prostorima te željno očekujem njihov sledeći nastup kod nas u decembru ove godine. Sve u svemu, momci svaka čast.

Šta je za kraj ostalo? Nakon Hladnog piva očekivali smo Obojeni program ali satnica je promjenjena i nastupi su Happy Mondays. Zašto su ih organizatori pozvali meni nije jasno, drvena poza pjevača i glas koji mu se raspada, ostatak benda koji je solidan, ali ništa posebno, nekoliko kategorija iza recimo Hladnog piva, koji su mnogo manje pompezno najavljivani. Bol u nogama, prilično dosadan nastup i muzika, želja za snom su doveli do toga da napustim festival ne dočekavši završne nastupe ali nema veze, jer je prvo festivalsko veče bilo savršeno.

недеља, 02. септембар 2007.

Koncerti

S obzirom da će sledeći tekst biti izvještaj sa Jelen Pivo Live festivala, red je da postavim neku svoju top listu koncerata kojima sam dosad prisustvovao, deset najboljih domacih, deset najboljih stranih i pet izvođača koje bi najviše volio vidjeti. Ovo može da služi kao neki početni kamen sa koga će se dalja dešavanja ocjenjivati i među kojima će biti, nadam se što više, dobrih događaja koji će ući u ovu listu. Eventualne greške u organizaciji su za ovu priliku zanemarene, ocjenjuju se samo bendovi

Top 10 koncerata stranih izvođača

Rangirao sam ih po dužini svirke, količine pirotehnike i ostalih specijanih efekata, izboru pjesama, komunikaciji s publikom i uspjehu da zapale masu, tj. sveukupna atmosfera je ono što se računa

  1. The Rolling Stones, plaža Jaz 2007
  2. Nine Inch Nails, Beč 2007
  3. Billy Idol, Exit06
  4. Judas Priest, Sofija 2004
  5. Henry Rollins, Exit03
  6. Franz Ferdinand Exit06
  7. Apocalyptica, SKC Beograd 2006
  8. Slayer, Exit05
  9. The Wailers, Exit 04
  10. The Cult, Tašmajdan Beograd 2007

Top 10 koncerata domaćih izvođača

Opet isti uslovi za rangiranje, sem pirotehnike, koja nije toliko česta. Kad kažem domaći mislim na sve bendove sa prostora bivše SFRJ. Klubske svirke nisu računate, zato što predstavljaju posebnu kategoriju, imaju poseban šmek

  1. Leb i Sol, Sava Centar Beograd 2006
  2. Darko Rundek, Exit03
  3. Zabranjeno Pušenje, BeerFest 2006
  4. Rambo Amadeus, BeerFest 2006
  5. DiLuna blues band, Podgorica Blues Summit, 2007
  6. Kanda, Kodža i Nebojša, Wave Music festival Bar 2007
  7. KUD Idijoti, Exit03
  8. Ritam Nereda, Exit05
  9. Laibach Exit05
  10. Ortodox Celts, Exit03

A sad, da malo sanjarim, izvođači koje bi najradije želio vidjeti u našim krajevima a da za to postoji makar i teorijska šansa (tj. da i dalje prave koncerte i da su živi naravno)

  1. AC/DC
  2. Jethro Tull
  3. The Police
  4. Bob Dylan
  5. Eric Clapton

петак, 31. август 2007.

Akcioni heroji

Postoji mnogo načina sa kojih možemo upoređivati filmove nekad i sad. I dok je najlakše govoriti kako više nema filmova kao što je Kazablanka ili Kum (zavisno koji period preferirate) i kako je danas Holivud izgubio i ono malo šmeka što je imao, s druge strane evropski film samo povremeno zasija, do nezavisne produkcije je teško doći (i često nas dovodi do razočaranja da nema više svjetlih tačaka kao što je bio Džarmuš a da svaki iole dobar film po pravilu propadne). Zato se većina okreće dalekom istoku koji nas s vremena na vrijeme zaista oduševi, ali našim srcima će uvjek biti bliža evropska i američka produkcija te ćemo se iznova i iznova žaliti kako „filmovi nisu što su nekad bili“. Kakve sad ovo veze ima sa naslovom? Pa recimo da sam htio da uzmem jednu drugačiju poziciju posmatranja raspadanja main-stream filmske industrije, kroz prizmu umjetnički najoskudnijeg žanra – akciju i njene glavne predstavnike koji nas opuštaju – akcione heroje.

S jedne strane sam izabrao tri glumca koja su na svoj način obelježila period od druge polovine sedamdesetih do polovine devedesetih, i koji su vjerovatno najkvalitetniji izdanci ovog žanra: Silvester Stalone, Arnold Švarceneger i Brus Vilis. Prvi medju njima je Slaj Stalone koji je svoj najveći uspjeh doživio sa svojim spisateljskim prvjencem – Rokijem. Zanimljivo je da je scenario za ovaj film urađen u samo tri dana, ali je uprkos tome film imao 10 nominacija za oskara (Stalone nominovan za najboljeg glumca i najbolji scenario) a osvojio 3, medju njima i onaj za najbolji film. Nakon ovog uspjeha kritika je u Staloneu vidjela novog Marlon Branda, ali on nikad nije uspio da dostigne nivo Rokija iz prvog dijela. Ostaće zapamćen kao glumac koji je odbio uloge u velikom broju hit filmova (Petparačke priče, Niske strasti, Lijepa žena, Umri muški...). Ipak, nakon Rokija Staloneu je dobro išlo, snimio je par dobrih filmova zaključno sa Rambom, prvim dijelom koji je naišao na uspjeh i kod kritike i kod publike. Ovo je vjerovatno i poslednji izrazito dobar film sa Staloneom u naslovnoj ulozi (sve do 2006-te i spasa Roki franšize u šestom nastavku pod naslovom Roki Balboa) a nakon njega kreću svi filmovi koji ga oslikavaju kao istinskog akcionog heroja: Roki 2, 3, 4; Rambo 2 i 3; Kobra, Tango i Keš pa ulazak u devedesete sa Specijalistom, Alpinistom, Sudija Dred... Prosto se čovjek zamisli zašto je glumac koji je tako obećavao snimio toliko glupih filmova, ali kada pogledamo sa ove distance te neozbiljne, akcione filmove je prijatno gledati, pružaju odličnu zabavu i opuštaju nas. Zašto je Stalone kao akcioni heroj bolji od ovih što imamo danas? Znao je junački da primi batine, pa i sam da bije sa stilom, pokušavao je sebe ozbiljno da shvati, pokazivao je ukupno dva osjećanja u filmovima (i prilikom oba se drao, bilo da je tužan ili srećan) kapci su mu uvjek poluspušteni a usna smiješno iskrivljena, ukratko čovjek je imao dušu za svoje filmove i nagrađen je od publike velikom fan bazom. Što se mene tiče, kad god je u osnovnoj školi bila priča ko je jači – Švarci ili Van Dam (iz nekog glupog razloga je bio popularan) ja sam uvjek govorio da je Stalone bolji od obojice, čisto da se razlikujem. Možda sve što sam naveo ne zvuči nimalo pozitivno ali pogledajte film Roki Balboa i uporedite ga sa sličnim filmovima danas i vidjećete da u njemu postoji neka magija, nečeg starog a dobrog, nečeg što danas nemamo

Iste godine kada je Stalone snimio prvi dio Ramba, na scenu se probio meni najsimpaticniji akcioni heroj – Arnold Švarceneger. Bodibilder, glumac, političar, teško da je iko očekivao da će ostaviti ovako veliki trag u svjetskoj istoriji a nema osobe na planeti koja nije čula za Švarcija. Probio se sa filmom Konan Varvarin, vjerovatno jedinom filmu u kojem je bio potpuno ozbiljan. Usljedili su veliki uspjesi sa Terminatorom, Komandosom, Predatorom, Trkačem i Crvenim Usijanjem. Osamdesete su zbilja bile plodne za ovog glumca i njegovu metalnu facu, bitno je istaći da, iako su mu se uloge razlikovale, sve su imale isti šmek i u svim ulogama je briljirao. Zli jezici će radije reći da čovjek ne umije da glumi, da drži istu metalnu facu tokom svakog filma i da izgovara 3 rečenice po filmu jer za bolje nije. Ali ne tražimo od Švarcija da bude Brando, Nikolson, Piter Selers ili Robert DeNiro, od njega tražimo da bude kul i da bije negativce (ili da bude zao na prihvatljiv način kao u prvom dijelu Terminatora). Devedesete su donijele njegov najveći uspjeh, Terminator 2 i rečenicu po kojoj ćemo ga uvjek pamtiti: „I’ll be back“. Jer ne postoji osoba koja više liči na kiborga ili androida od Arnija. Poslije ovog filma mogao je slobodno da se penzioniše iako je imao još nekoliko prilično dobrih filmova među kojima se ističu Istinite laži i Poslednji akcioni heroj. Oni nam dobro pokazuju još jedan aspekt akcionih heroja koje je oslikavao naš junak, simpatičan smisao za humor. Za razliku od Stalonea, Švarci nikad nije sebe preozbiljno shvatao i u svakom filmu je bila makar jedna scena u kojoj bi se našalio na svoj račun a u Poslednjem akcionom heroju čak dolazi do toga da on nije glumio u svojim filmovima te na šta bi onda filmska industrija ličila (sa sve posterom Terminatora 2 sa Staloneom u naslovnoj ulozi). Do današnjih dana izašao je još jedan film vrijedan gledanja, Šesti Dan, dok je ostale bolje propustiti, naročito Kraj Dana. Jedan od zapaženijih viceva Robina Vilijamsa je „da je od Švarcenegera na filmu vjerovatno jedino Lesi imala manje rečenica“ ali to nam je potpuno nebitno jer je čovjek zaista svašta dostigao, i prešao put od bodibildera, Mister Olimpije, preko vrlo zapaženog glumca do guvernera Kalifornije i jedan je od malobrojnih ljudi u šou biznisu kojem bi rado stegao ruku (mada bi to vjerovatno rezultovalo u tome da mi slomi par kostiju u šaci ako bi i on uzvratio stežući moju). Sve u svemu, filmska industrija bi bila oštećena u slučaju da Arnold nije postojao, i hvala mu na zabavi koju nam je pružao

Treći u ovoj ekipi je Brus Vilis koji je prošao obrnuti put u odnosu na Stalonea, od punokrvnih akcionih filmova do nešto ozbiljnijih. Mogućnost da se pominje u istoj priči sa gorepomenutom dvojicom su mu obezbjedila prvenstveno 3 filma Umri Muški (četvrti već i nije previše zabavan, mada je tome možda kumovao katastrofalni snimak i užasan titl). Uloga Džona MekLejna je obilježila njegov stil akcionog heroja i na neki način je ponavljao i u Petom Elementu i u Petparačkim Pričama pa čak i u Armagedonu. Uvjek je gunđao, nije bio potpuni pozitivac već je stalno imao neke neprijatne crte u karakteru ali je prije svega bio zabavan. Njegova najkvalitetnija izdanja su bila u filmovima drugačijeg tipa, u Šestom Čulu i u 12 Majmuna te ga čini glumcem koga ozbiljnije shvatamo od prethodne dvojice. Zato mu i teže opraštamo promašaje kao što su Šifra Merkur, već pomenuti Armagedon ili komedija bez ijedne dobre fore Ubica Mekog Srca. I poslednji veoma dobar film u kojem je pružio odličnu rolu je Grad Grijeha. Da zaključim, i on je na svoj način obilježio žanr akcionih filmova i ostavio svoj pečat na nešto drugačiji način od prethodne dvojice.

Nasuprot njima, šta imamo danas? Samo neke pokušaje akcionih heroja u likovima Vin Dizela, Dvejn Džonson (The Rock), Džejson Statam i slični. Oni na razne načine pokušavaju iskopirati gorepomenute legende, pa recimo Dizel pokušava da piše scenarije za svoje filmove i da nešto režira, te da sebe ozbiljno shvati u šou biznisu kao Stalone. The Rock je došao iz druge branše (profesionalno rvanje) u glumu, počeo sa epskim filmom i stalno se razbacuje sa svojim mišićima, nešto kao Švarceneger. Statam opet želi da glumi u ozbljnim filmovima (i to mu uspjeva u filmovima Gaj Ričija ali niko ga drugi neće) a samo u ponekom akcionom gdje je uvjek neko izvodi neko gunđalo ili nekog zajebanta, čak je i proćelav kao Vilis. Situacija je toliko loša da je čak i prosječno dobar akcioni film Umri Muški 4 bolji od bilo čega u čemu je učestvovala ova nova ekipa, da se oni jedva mogu mjeriti sa drugom ligom starijih akcionih heroja (Dolf Lundgren, Čak Noris, Stiven Sigal...) ali i tu im je vrlo teško da se izbore. Za kraj još samo da pomenem najkatastrofalnije akcione heroje u likovima Toma Kruza i Met Dejmona. Onaj ko je ovoj dvojici dozvolio da izigravaju neke opasne momke, tajne agente i slično je definitivno najgluplji čovjek na svijetu, obojica imaju lica i konstituciju da bi ste pretpostavili da ih vaša mlađa sestra može pojesti za doručak i onda vam takve likove serviraju kao opasne i kul? Nešto je definitivno pogrešno u filmskoj industriji kada se ovakvi potezi prave. I kako sad može na pamet da nam padne da tražimo istinski dobre filmove u SAD i Evropi kada u ovom, umjetnički lošem žanru nemamo istniskih zvijezda? Situacija je jasna, film odumire, televizijska produkcija ga sve više i više guta ali o tome detaljno u nekom drugom tekstu.

уторак, 28. август 2007.

Zašto je Bender kul?

Među vama sigurno ima dosta ljudi koji nisu upoznati sa, po meni, najboljom američkom crtanom serijom koja je izašla u zadnjih 10 godina čemu u najvećoj mjeri kumuju domaće tv stanice koje nisu našle za shodno da puste Futuramu. Nikoga ne treba ni da čudi što jedna dobra serija nije bila prikazivana kod nas, zato što prime-time termine zauzimaju najveći izbljuvci inostrane (veliki Brat prednjači u tome) i domaće (srećni ljudi kojima stižu dolari i traže porodično blago da bi došli na belu lađu i otišli u bolji život grrrrrrrrrr), kad bi ih pitali zašto je situacija na tv-u takva, vjerovatno bi rekli „we’re doing our best“ i tu im možemo odgovoriti manirom našeg heroja „well, your best is an idiot!“.

Dosta je bilo digresije, zbog čega jedan robot koji se odaje svim porocima može biti omiljeni lik makar jednoj osobi (pa bila ona i potpuni ludak – ja) a ima ih mnogo više? Uostalom, filmska industrija nas je navikla na likove koji piju, puše, vole da se druže sa ženama sumnjivog morala (What kind of party is this? There’s no booze and only one hooker?) ali niko od tih ljudi izgleda nije imao takav stil kakav ima ovaj robot. Ono što je zapravo najbolje kod njega je politička nekorektnost koja počinje da nam nedostaje, jer ćemo uskoro izgubiti pola rječnika ako se ovaj tim diskriminacije nastavi („This is the worst kind of discrimination, the kind against me!“), jer to je diskriminacija protiv zdravog razuma. Zato nam je vjerovatno prijatno gledati robota koji je lopov, jer makar nije licemjeran, već fino izvadi gaydar (radar koji pronalazi pedere), i provjerava svoju okolinu, za svaki slučaj. Bolje je biti lopov i alkoholičar (kao naš heroj) nego izmišljati neku političku koreknost koja će nas dovesti do toga da ne smijemo reći da je čovjek gladan već da mu fali hranljivih materija ili do čuvenih fora da ćemo ići na Adu Romanliju (pošto neće biti korektno reći Ada Ciganlija) ili da psujemo sudiju Homoseksualsena (Pedersen) i da putujemo u Srpskog Afroamerikanca (Srpska Crnja). Po mom mišljenju došli smo do toga da se ne vjeruje televiziji zbog stvari kao što je politička korektnost jer nikad ne možemo biti sigurni gdje prestaje licemjernost tih spikera. Mogao bih i ja ubuduće tražiti da ne budem oslovljen kao student filozofije već kao student ljubavi za mudrošću ili nešto slično. Sve u svemu, političku korektnost treba istrebiti.

Na kraju ovaj tekst ispade o mnogo čemu a najmanje o samoj temi, ali eto još jedne stvari zašto je Bender kul, zato što te tjera da misliš o nekim sebi i ponečemu oko tebe. Da sumiramo – Bender je kul zato što pije, puši, krade, voli lake žene, politički je nekorektan i zlobno iskren, ali i vrlo zabavan te povrh svega posjeduje gaydar. Šta će nekome više razloga da ga zavoli?

Uvodnik

Pretpostavljam da je ispravan tok stvari da prvo napišem par riječi o sebi prije nego što počnem postovati na ovom blogu. Otkud to da otvaram blog, ni meni nije jasno, jer dugo vremena nisam razumio tu pomamu. Ali, kao i svako sa iluzijom neke inteligencije imam želju da nešto kažem a da neko to čuje pa ga evo jedan jeftin način da se oprobam u tome, možda će nekome od vas biti interesantno da posjećuje ovu adresu. Inače moje ime je Stefan Đukić, iz Bara, student treće godine filozofije na filozofskom fakultetu u Beogradu, a što se mojih interesovanja tiče, to će valjda biti jasno iz mojih budućih pisanija. Što se adrese i naziva tiče, one su omaž meni omiljenom liku iz filmova (bilo animiranih, bilo igranih) a zbog čega ga toliko volim, biće tema sledećeg zapisa