Protiv Negativnog

недеља, 31. мај 2009.

Optimizam

Ovo je posvećeno svakome ko uspjeva da očuva svoj optimizam, uvijek i u svako doba (mali padovi u cinizam se praštaju). Optimizam se smatra glupim, površnim, tupavim i čim sve ne, dok je pesimizam inteligentan, ispravan i sve što ide uz to. I u tome se slažu mnogi „mislioci“, smatrajući optimiste osobama koje imaju sreće pa i nemaju čega da se boje, ili su jednostavno glupi. Nema mnogo zabluda koje su veće od ove iz prostog razloga što je malo šta teže od pravog optimizma. Najlakše je kukati zato što je život nepravedan, ljudi prosti i glupi, poslovi teški, emocije neuzvraćene. I još jedna stvar, pesimista prvenstveno sebe čuva od razočaranja, kad se ničemu ne nadaš i ništa ne dobiješ, sve je u redu. Važnije je ne izgubiti nego pokušati da dobiješ i propasti. Optimisti je teže, zato što on prolazi kroz sve to jednako kao pesimista a uspjeva da zadrži nadu. Njemu ili njoj se dešavaju podjednako glupe stvari, osjećanja nepravde, bezobrazluka, sitnih i ogromnih podvala a svejedno ostaju to što jesu. Za to je potrebna ogromna snaga. Optimizam se ne izvlači iz spoljnog svijeta, kao što je slučaj sa pesimizmom, već isključivo iz sebe. Vrlo su rijetke situacije kada vidite da je dobro pobjedilo, da je pravda zadovoljena, da ste dobili i više od onoga što ste uložili, pa opet neko može istrajati uz sve to, ostati optimista. Kao što rekoh, to zahtjeva ogromnu snagu, onaj koji se rve sa samim sobom (jer sve razumno u vama vam govori da se ničemu ne nadate, da budete pesimistični) a onda sa svijetom je u svakom zamislivom smislu snažna osoba. Bio je ovdje prije nekog vremena tekst nazvan „lažni romantizam“ kao jedno pesimističko držanje propalih i nerealnih ideala. Optimizam bi onda bio vjerovatno jedini pravi romantizam, ne udaranje glavom o zid i kukanje zbog ideala (koji su nekako uvijek nedostižni) već držanje za ideje, one koje vode čovjeka napred i kad je teško, kada izgleda da nema smisla nastavljati. Kao što je teško ostati optimista zbog razočaranja koja nas stalno stižu, to stanje je i ljekovito sa neke strane, jer nas tjera da se smijemo, da se nadamo da će ovog puta stvari odigrati onako kako se nadamo. Na kraju krajeva to stanje uma nas tjera da damo sve od sebe, da možda i promjenimo svijet u mjeri kojoj je do nas, a time i da budemo bolji ljudi. Pesimizam je u tome jedno samodovoljno sažaljevanje, odustajanje i vječito kukanje. I ne treba zaboraviti, optimisti oko nas zrače, zarazni su svojom pozitivnom energijom, i mogu da nas podignu iz većine padova, uvijek bi željeli da imamo nekog takvog pored sebe. Zato poručujem svim optimistima da ne vjeruju „mudrima“ koji osuđuju njihov stav, zato što je takav stav jednostavno najbolji (latinski optimus = najbolji), hrabar i ispravan. A ko vam kaže da se vaša nadanja, vaše želje pa čak i fantazije neće ispuniti, bar ovaj put? I to treba govoriti i misliti iznova i iznova. Optimista možda gubi nebrojeno mnogo puta (daleko više od bilo kog pesimiste), ali kada pobjedi, ta pobjeda će nadoknaditi sve te poraze.

петак, 29. мај 2009.

Let There Be Rock

I bi rokenrol. Bila su i svjetla i bubnjevi i gitare i svega drugog o čemu gorepomenuta pjesma govori. Ali najviše je bilo dobrog provoda i pozitivne energije. Za početak da razjasnimo jednu stvar. AC/DC je moj omiljeni bend iz osnovne i srednje škole, bend na čiji koncert čekam od trenutka kada sam krenuo da idem na dešavanja ovog tipa te bend čiji sam veliki fan. Zato zaboravite na svaku objektivnost ali valjda će o koncertu AC/DC-a pisati njihov fan a ne fan Madone, Enrike Iglesiasa ili Željka Šašića? Dan kada je najavljen njihov koncert u Beogradu me je pretvorio u čovjeka koji broji dane a karte su ubrzo kupljene. Sama činjenica da je i pored visoke cijene ulaznica (najjeftinije su bile 3900 dinara) bend uspio da rasproda stadion Partizana i da je na tom mjestu okupio preko 40 000 ljudi je više nego pohvalna i govori o tome kakav status Australijanci imaju kod nas. Eto jedna stvar u kojoj smo isti sa svijetom, jer njihovi koncerti su svuda rasprodati, čak i u gradovima u kojima su svirali po nekoliko dana zaredom. Po gradu ste tog dana mogli da vidite sve generacije u majicama benda a već od 16 časova stadion je krenuo da se puni, a ja sam ušao oko 18 sati. Prvi utisak kada sam vidio ogromnu binu, shvatio šta slijedi i pomislio da sam na mjestu na kojem će da svira takav bend je bio takav da sam odmah uskliknuo a neki ljudi su se okrenuli, valjda imajući isti osjećaj povikali sa mnom „jeeeee“. No, prava ekstaza će tek uslijediti. Prvo je nastupila Amajlija iz Novog Sada koju većina nije ispratila, pogotovo moje društvo i ja koji smo pokušali da se nekako umuvamo u fan pit. I to nam je na kraju uspjelo. Uslijedio je Answer, hard rock bend iz Sjeverne Irske čiji pjevač je klonirani Robert Plant i po izgledu i po fantastičnim glasovnim mogućnostima. Ne pamtim kada je neka predgrupa ovako podigla sve na noge i odmah su krenuli komentari – kada dođem kući moram ovo skinuti i slično. Nadam se da ćemo sledeći put moći da ih slušamo sa pažnjom koju zavređuju jer ovako smo samo čekali stare majstore i nismo odgovorili na njihovu svirku onako kako zaslužuju. Mrak je počeo da pada i postavljalo se vječito pitanje – koliko će da kasni koncert? Ali, i tu su nam spremili iznenađenje, par minuta prije devet na video bimu je išla duhovita animacija o rokenrol vozu koji se ubrzo nakon pojavio i dominirao centrom bine a bend je istrčao i krenuo sa novim singlom Rock 'n' Roll Train. Ređaju se hitovi, uglavnom sa albuma koje je bend radio još dok je Bon Skot bio pjevač, ali ima i nekih kasnijih. Publika je u ekstazi, svi skaču, pjevaju, vrište dok Brajan Džonson i Angus Jang trče po bini, glupiraju se a istovremeno savršeno rade svoj posao. U tom početnom dijelu publika najbolje prihvata Back in Black, Dirty Deeds Done Dirt Cheap i Thunderstruck kada na video bimovima dominiraju gromovi, logično. Bučniju publiku na pjesmama koje su znali teško da ste mogli da vidite na nekom drugom koncertu, zato što je nerijetko nadjačavala bend. Tu dolazimo do još jedne stvari, a to da se mnogi žale da su ljudi znali samo one najpoznatije pjesme. Mora se imati u vidu da kada okupite ovoliko ljudi na jednom mjestu ne možete očekivati toliko fanova kao na koncertima na koji dolazi par stotina ili hiljada ljudi. Ovdje su bili i oni najzagriženiji fanovi, među kojima su neki i već vremešni, ali i ljudi koji znaju za AC/DC ali im nije toliko bitan bend no ne žele da propuste spektakl. I svako ko nije došao može da se kaje. Angus Jang je vjerovatno jedini matorac (uz to veoma ružan) kome će ljudi skandirati dok se skida, i to još uz pjesmu The Jack. Ogromno zvono se spušta sa vrha bina i kreće poznata Hells Bells i bend nastavlja u istom ritmu izvlačeći iz sebe a i iz publike poslednji gram snage. U bilo kojem trenutku u kom nije došlo do odgovarajućeg odgovora publike bilo u vidu aplauza ili urlika to je bilo prvenstveno zato što je to bilo fizički nemoguće konstatno iskazivati oduševljenje. Najbolje su naravno čuvali za kraj, ređajući rokenrol klasike You Shook Me All Night Long, TNT, Whole Lotta Rosie i Let There Be Rock. Na TNT svi pjevaju kao jedan, tokom Rouzi se pojavljuje lutka visoka nekoliko spratova koja jaše lokomotivu, a Let There Be Rock traje skoro 15 minuta sa maratonski savršenom solažom gospodina Janga (ako ga možemo zvati gospodin). Vrhunac je uslijedio kada je Angus dotrčao u na malu binu u sredini publike koja je mostom bila povezana sa glavnom na kojoj je nastavio da prži po gitari a konfete se razletele svuda po stadionu. Za to vrijeme na bimovima su se ređale slike albuma što je sasvim prigodno jer ako neki bend treba da pjeva himnu rokenrola (a to ova pjesma jeste) i da bude znak tog žanra, to je AC/DC. Sestra me pita, zar se ovakve stvari ne čuvaju za bis i kraj? Ja klimam glavom, ali i odgovaram – uglavnom da, ali ovi imaju nešto bolje. Bend napušta binu da bi se vratio za bis i Highway To Hell posle koje se na raznim djelovima bine raspoređuje 12 topova i može da počne završna For Those About To Rock.

Stand up and be counted
For what you are about to receive
We are the dealers
We'll give you everything you need

Brajan pjeva iz svega glasa i na refrenima publika odgovara gromoglasno FIRE, nakon čega redom topovi ispaljuju plotune. Pozdravom “We salute you Belgrade”, bend nas konačno napušta i ide u dalje rokenrol pohode. Možemo na kraju reći da je falila možda poneka pjesma, recimo Problem Child ili Jailbreak, ali kada bi od njih tražili da nam odsviraju sve što želimo čuti koncert bi morao trajati makar 5 sati. Ovaj koncert je takođe bio maksimalno profesionalan, te smo dobili šou koji smo platili, kakav dobijaju i ljudi u Sidneju, Parizu, Njujorku, nema razdvajanja publike za ovu ekipu i to je pohvalno. Od ljudi koji postoje 39 godina samo se tome možemo nadati a ne i nekoj prevelikoj improvizaciji ili riječima tipa “vi ste najbolja publika” koje su srećom izostale. Spektakl (riječ koja se u Crnoj Gori lijepi uz sve i svašta, ovdje je zaista prigodna) kakav se rijetko viđa, sigurno najbolji koncert kojem sam prisustvovao, domaći zadatak za sve, da uklope i dobre zarazne pjesme, pirotehniku i specijalne efekte, sa ogromnom količinom pozitivne energije, pravim odnosom sa publikom te definicijom engleskom izraza “blow your mind”. Danas na ovom nivou to vjerovatno niko ne može. Za mene ostaje sjećanje da sam bio na ovako nečemu, da sam u trenutku kada sam shvatio šta se događa (a trebalo mi je par pjesama), da je ovaj bend na samo 5 metara od mene, osjetio takvu ekstazu, želju da se smijem dok skačem i pjevam, ali i da mi krenu suze na oči od nekog neopisivog osjećaja sreće. Ovaj tekst nije nešto dobar, već pokušaj jednog fana da vam prenese svoj osjećaj odličnog koncerta. Nadam se da ćete ga tako i tretirati. A bendu možemo samo poručiti, ostanite najbolji i dođite nam opet.

недеља, 24. мај 2009.

Towel Day

Sjutra će gomila matorih jugonostalgičara da priziva Tita, prisjeća se dana mladosti i sletova. S druge strane biće i onih koji će negodovati i kritikovati i sistem i ljudi koji žale za njim. Ja neću biti ni u jednoj od te dvije grupe jer, žaliti za propalim sistemom i njegovim vođom je prilično paradoksalna stvar a kritikovati sistem kojeg odavno nema niti će ga ikad više biti je jednostavno uzaludno i nepotrebno. Da usput citiram Daglas Adamsa – Bilo kome, sposobnom da se dokopa predsjedničkog mjesta, ne bi trebalo dozvoliti da obavlja taj posao. A naročito ne skoro četrdeset godina. Dan koji ću ja obilježiti sa prijateljima sjutra je vezan upravo za Adamsa i zove se Towel Day – Dan peškira (predmet, ne karakterna osobina). Kada je Adams iznenadno preminuo 11-tog maja 2001. godine (u svojoj 49-toj godini) tri dana nakon jedan od fanova je na svom forumu predložio da se 25-tog maja, dvije sedmice nakon autorove smrti poštovaoci lika i djela okupe gdje god da su i nose peškir sa sobom tog dana. Ovo je za početak potvrdilo da je Daglas bio u pravu kada je rekao da se loše vijesti brže kreću od svjetlosti, za njih važe posebna pravila. Peškir je naravno bio prirodan izbor budući da je u svom kultnom djelu „Autostoperski vodič kroz galaksiju“ Adams naveo peškir kao veoma praktičnu stvar koju svaki galaktički autostoper uvijek mora imati sa sobom. Ako dosad niste čitali Vodič, napravili ste veliku grešku jer je to najduhovitije djelo prošlog vijeka, a možda i jedno od najduhovitijih uopšte. Avanture Artura Denta i njegovog vanzemaljskog prijatelja Ford Perfekta nakon što izbjegnu razaranje Zemlje (rušenje radi pravljenja novog galaktičkog hipersvemirskog autoputa) koje ih vodi da upoznaju najluđe likove svemira (prvenstveno Zaphod, predsjednik galaksije i Marvin, najmrzovoljniji android ikad smišljen), vide prve i poslednje dane Univerzuma, saznaju suštinu Zemlje i odgovora na pitanje o životu, vaseljeni i svemu ostalom (-42-), pročitaju Božiju poruku i još mnogo toga. Vodič odavno uživa kultni status u literaturi, zanimljiv, kvalitetan i duhovit istovremeno, dok su neke fraze i ideje odavno prešle granice običnih riječi u knjizi. Ako ukucate „answer to universe life and everything“ google kalkulator će vam izbaciti odgovor 42, fraza „bez panike“, peškir i još mnogo toga među poštovaocima i svima upućenima su van svih svakodnevnih značenja. Šta je još lijepo u ovom događaju? Danas ne znam da li postoji ijedan dan u godini koji nije posvećen nečemu, ali je dobar broj njih ipak oličen, sponzorisan od nekih korporacija, država, sistema a ovo je ideja jednog običnog čovjeka koju obični ljudi obilježavaju. Nema velikih imena koja stoje iza svega, nema reklama i novca, već samo ljubitelji jedne dobre knjige (iz pet djelova) i jednog velikog pisca koji se druže i vjerovatno piju u njegovu čast (sa sve peškirima naravno). Jedan lijep pokazatelj da iz globalizacije može nešto dobro da izađe, jedna zdrava razmjena ideja koja u sebi ne nosi ništa loše po bilo koga od nas. Zato, svim ljubiteljima Vodiča i Daglasa Adamsa poručujem, sjutra ne zaboravite peškir i samo bez panike. A Daglasu još jedan pozdrav i hvala na svim ribama.

уторак, 19. мај 2009.

Kiša

Koja je vaša omiljena vremenska prilika? Da li ste se zapitali nekad? Otprilike svi imamo omiljena godišnja doba i pretpostavljam da sa tim vežemo i vremenske prilike, prirodno ko voli ljeto, voli i sunce, zima ide sa snijegom, jesen sa kišom a proljeće je za one koji se ne mogu odlučiti. Ja sam valjda jesenji tip, mada ne samo zbog kiše. Napolju trenutno pljušti, u Beogradu su dugačke kiše nažalost rijetke ovih godina i ova baš dođe kao osvježenje, ne samo zato što je vrućina. Zašto je čovjeku moguće da se veže za kišu, iako je većina ne voli, bježe od nje, skrivaju se pod kišobranima, loše se osjećaju? Za mene postoji više razloga. Zamislite onaj trenutak kada na vas pada, gledate u oblake i negdje vidite u daljini da se probija po koji sunčani zrak i recite da to nije prirodno ljudsko stanje? Pritisnuti smo nečim tužnim, jer kiša u sebi ipak nosi neku tugu, a negdje u daljini nam se probija jedan svijetli trenutak, neka budućnost, možda ne tako daleka koja će biti bolja od ovoga što je sada pred nama. Kada je samo sunčano to onda predstavlja jedno stanje kolotečine koja nas muči, kroz vrućinu recimo dok je kiša pokretna, stalno novi problemi, stalno nove borbe uz nadu da će biti bolje. Šetati na kiši je takođe ljepše od svega drugog, skakati po barama ili oko njih, osjećati vodu na glavi i biti istovremeno i sam i sa prirodom, a ako imate društvo u toj šetnji onda ste neumitno povezaniji nego inače, zajedno nosite makar jedan problem i jedno buduće stanje, pa neka se ono svede i samo na nastupajuću prehladu, opet postoji momenat zajedništva. Posle kiše se razvijaju određeni mirisi koji prije nisu postojali, a takođe nailazi i sunce, i mi možemo vjerovati da svijet zaista funkcioniše tako, da nadolazi nešto bolje i ljepše. Kada izađete iz neke lične tegobe, postajete jači, odlučniji, bolje razumijete sebe i svijet oko sebe, sposobniji ste, tako i kiša možda daje snagu. A ako ste unutra, čitati je daleko ljepše zavaljen u krevetu ili dobroj fotelji, sa otvorenim prozorom, jedino sa muzikom kiše koja dobuje nego u bilo kojem drugom stanju. Slušanje lagane džez trube se može tu uključiti, daje poseban šmek cijelom ugođaju a i grmljavina s vremena na vrijeme daje poseban pogled na stvari. I za kraj, ne moram vam govoriti da štagod radili u pravom društvu biva ljepše ako kiša pada, bilo na vas, bilo napolju.

субота, 9. мај 2009.

Serbia Open

Sestra mi u poslednje vrijeme prebacuje kako sam se ulijenio, i kako ne može da me zamisli da se ponovo bavim nekom fizičkom aktivnošću. Za takve situacije sam imao samo jedan odgovor – ja sam svoj dug društvu što se sporta tiče odradio. Jeste šala, ali zaista sam mnogo vremena proveo u sali trenirajući košarku kroz sve omladinske selekcije, te sam prirodno i bio na dosta utakmica. Košarka, kao i fudbal recimo, može biti podjednako zanimljiv bilo da ste učesnik na tribinama ili na parketu/travi. Za tenis to većina ne bi rekla, za njegovu publiku više vezujemo neko džet-setersko prenemaganje i odlaženje na tribine u štiklama, sakoima, ispeglani, sređeni, mirni, sve zavisno od statusa, pola i afiniteta. Tako je možda u Monte Karlu, u Beogradu ne. Ako bi situacija na fudbalskim tribinama mogla da se poredi sa energičnim rokenrol koncertom teniske tribine su bliže nekoj većoj džez ili bluz svirci. A ja sam bio raspoložen za neki bluz ovih dana izgleda pošto mi je to prijalo. Uostalom, u poslednjih par godina popularnost tenisa kod nas je u stalnom porastu i to je odlična stvar. U mom slučaju to znači da, dok prije nisam mogao izdržati da gledam više od jednog seta, sada budem nekoliko sati zakovan u stolicu gledajući neke zaista odlične mečeve (naravno uz dobro društvo, atmosferu, piće, pa i neku opkladu – srećom u poslednje vrijeme Nadal sređuje Federera pa stalno dobijam te opklade). Prenijeću vam samo par utisaka sa četvrt-finalnog duela Đoković – Troicki. Kad sam čuo da je Beograd dobio ATP turnir (red je bio zaista) smatrao sam da bi greška bila propustiti, i bio sam u pravu. Iako predstavlja najniži rang ATP turnira, imao je tu prednost da će imati makar jednog vanserijskog tenisera samim tim što Novak učestvuje u organizaciji pa je bilo prirodno da se takmiči. Ako ste mislili da su svakodnevne izjave da već sledeće godine Serbia Open možda preći u viši rang turnira klasično preuveličavanje i potkivanje žaba, kako to već ide kod nas, griješite. Organizacija je na najvišem nivou, teren je odličan (tvrda šljaka nalik onoj u Rimu), publika dobra i umjerena, sam kompleks pun svega i svačega. Postoji zapravo samo jedna primjedba – naime postavljena su samo dva metal detektora te većina (sem onih koji su VIP) od oko 7000 posjetilaca je morala da se gura i čeka u redu. Znam da su organizatori rekli da bi bilo dobro da se dođe ranije, ali redovi su se i napravili ranije, a opet je u pitanju radni dan, te i nije lako sve zapostaviti zbog tenisa (koliko god dobar bio). Mogao se taj prilaz malo poboljšati, jer ostalo postaje lako, ima mnogo volontera koji vas upućuju, pomažu i daju sve druge korisne informacije. Publika je bila zaista dobra, i ona je zapravo najveći adut turnira. Aplauzi, podrške obojici tenisera, gromoglasni aplauzi, uzdasi, pokliči, i sve to, vjerovali ili ne u poštovanju pristojnosti teniskog meča (kao na gorepomenutom džez-bluzu) uz neke duhovite opaske. Recimo naizmječno su se čuli povici „ajmo Novače“, „napred Viktore“ dok ih nije prekinuo uzvik „napred Conga“, ili recimo situacija nakon što je neko viknuo „ajde Nole“ došao je odgovor „ajmo Trole“ i slično. Uz smijeh svih na tribinama, taman kako treba. Tome treba dodati i pravljenje „meksičkih“ talasa prije meča, uz šta smo se svi dobro zabavili. Primjećujem da o samom meču nisam ništa rekao, ali koga to do tančina interesuje je već pročitao prilog nekog sportskog komentatora. S moje strane, samo bih rekao da je u pitanju bio vrhunski tenis, i da uz malo napretka Srbija može da se nada još jednom visoko rangiranom sportisti, jer je Troicki pokazao da ume mnogo toga. Nažalost, sreća je bila na Đokovićevoj strani te meč nije mogao da ode u još jedan set. U povratku kući, grad je bio pun, čuo sam da je večeras (petak) bilo nekakvo šoping veče. A sjutra veče sviraju Lenjingradski kauboji u Domu Sindikata i proljeće je u punom zamahu. Izgleda da je vrijeme da „Maj u Beogradu“ potisne taj april o kome se priča jer nas još puno lijepih stvari očekuje do kraja mjeseca.

понедељак, 4. мај 2009.

Samo ti možeš da spaseš svijet

Za neki od svojih rođendana mi je željeno, između ostalog, da se okanem idealizma. Drugom prilikom da ne bi valjalo da to promjenim, ali da bih mijenjajući se u tom smjeru (od idealizma ka pragmatizmu) svakako bio sretniji. A opet, takođe mi je zamjereno zato što sam odavao utisak da želim da promjenim svijet. Priznajem da, sem u ovom drugom slučaju ne shvatam ove kritike? Da li iko smatra da je u svijetu sve kako treba, da je pravedan, ispravan, da nagrađuje dobre a kažnjava loše i tako dalje? Ne bih rekao. Naravno to su stvari u koje možemo vjerovati zato što nam je lakše zaspati ako mislimo da na kraju sve dobro ispadne i da pravda postoji. Ali ako zagledamo malo bolje u svijet, vidjećemo da je on daleko od toga. Čini mi se da sada u većoj mjeri shvatam Sartrovo gledište – istina će nas osloboditi i učiniti da niko ne može biti nevin. Zbog čega? Zato što će nas istina užasnuti, a kad smo užasnuti nevinosti više nema, ako i tada okrećemo glavu svjesni smo da griješimo ili smo jednostavno loši ljudi i budale. Sad mi se može zamjeriti da visoko postavljam neke standarde, da je fraza „svijet je loš“ pleonazam jer ovaj svijet i ne može biti drugačiji, ljudi su po prirodi podli i nepravedni, i šta god da uradiš ne možeš promjeniti tu prirodu. Čak i da napraviš neku malu pozitivnu promjenu, sa druge strane će biti toliko negativnih stvari da se to neće primjetiti. Sve ovo je najvjerovatnije tačno i teško je sumnjati, zapravo nadati se, u suprotno. Zašto ja onda sve ovo pišem, i zašto ovakav naslov? Kad kažem u njemu „ti“, ne mislim na nekog direktnog, na Supermena, Natčovjeka ili Artura Denta (svaki je heroj na svoj način) već na svakog ko ovo čita, ko misli i razumije neke stvari. Neke stvari su i na mojoj strani u ovoj raspravi, samo nisu tako lako primjetne, ali recimo tu je efekat leptira (učinite par malih dobrih stvari i ko zna kako će to odjeknuti i na koga uticati), onda ona Konfučijeva da se oko vrline stvara krug i naravno to da je kategorički imperativ („postupaj tako da možeš htjeti da maksima tvoga djelovanja bude univerzalni zakon“) vjerovatno jedina etička teorema koja ukida laganje i sve drugo što bi smatrali grijehom a pritom ostaje autonomna (mada to neki pokušavaju oboriti). A ako je neka etika potpuno autonomna to znači da je savršena jer daje izlaz i rješenje za svaku situaciju. Možda je takav pokušaj osuđen na neuspjeh ali to ne znači da nije herojski. Na svakom od nas je da promjenimo svijet na način na koji mislimo da treba, a samim tim što postojimo, što svakog dana djelamo, osjećamo i mislimo mi ga mijenjamo, u većoj ili manjoj mjeri. Svako od nas može do neke mjere da proba spasiti svijet i zbog toga sam mišljenja da treba pokušati. Ne treba slijegati ramenima i pokrivati oči govoreći da to tako treba biti, kad god ugledamo nešto loše, nema te nevinosti i neodgovornosti više. Na kraju, umjesto što možemo zaspati zato što umišljamo da je svijet dobro mjesto, zamjenimo to mirnim snom zato što znamo da smo nešto učinili da svijet bude bolje mjesto. A tu odgovornost imamo prvenstveno prema sebi, onda i prema svojim bližnjima, precima i potomcima i svim dobrim ljudima na svijetu (a i takvi postoje, vjerovali vi to ili ne). Probajte, počevši od malih stvari i gledajte da li će to biti uzrok bilo kakvoj pozitivnoj posledici, a siguran sam da će ih biti više mada je i samo stavljanje osmjeha na lice nekome bez ikakvog razloga više nego dovoljna nagrada. Kao što rekoh, samo ti možeš da spaseš svijet.