Protiv Negativnog

четвртак, 20. август 2009.

O humanističkim naukama

Vjerovatno je većina od vas svjesna da je jezik vjerovatno ljudska tvorevina koja najbrže evoluira. Dovoljno puta ponovite neku pogrešnu formulaciju i jezik će se prilagoditi. Dovoljno puta insistirajte na pogrešnom značenju neke riječi, uključite u to i medije i okolinu, i ona će promjeniti svoje značenje. Svjež primjer iz našeg okruženja je riječ nacionalizam, inače lijepa romantičarska ideja o ljubavi ka svojoj naciji (bez ugrožavanja drugih) čije značenje se pretvorilo u šovinizam. S druge strane šovinizam (mržnja po nacionalnoj osnovi) je promjenio značenje u mržnji prema ženskom polu (a za to postoji riječ mizoginija). Ta značenja su pogotovo smiješna ako imamo u vidu korjene tih istih riječi. Recimo Šovin je bio vojnik u Napoleonovoj vojsci i poznat je (mada je moguće da nije ni postojao) po svojoj strasnoj mržnji prema svemu što nije Francusko i ludoj odanosti u borbi protiv svih koji nisu Francuzi. Kakve to veze ima sa netrepeljivošću prema ženama, ne znam. Humanizam je takođe jedna riječ čije je znanje izmjenjeno, što između ostalog dovodi do priličnih nesporazuma kada se objašnjava period poznat kao Humanizam i renesansa. Humanisti nisu bili nikakvi ljubitelji čovjeka, borci za humanitarna prava ili tako nešto. Humanisti su bili poznavaoci antičkih jezika (grčkog i latinskog), antičke umjetnosti i filozofije. Zbog toga se danas ono što smatrate pod pojmom društvene nauke, zapravo postavlja pod pojam humanističkih nauka ili negdje društveno-humanističkih nauka. Sociologija, psihologija, lingvistika, filozofija, istorija i mnoge druge bliske djelatnosti spadaju pod taj pojam. I danas postoji jedan poprilično jak problem za njih, koji se stvara na ovim prostorima. U jeziku je to upravo insistiranje na pogrešnim terminima, bez prethodnog obraćanja pažnje na značenje koje onda jezik vode u evolutivno iskrivljavanje. Za ovo najveću krivicu nosi jezička nekultura na televiziji, ali i zapanjujuća nepismenost učenijih ljudi koji bi trebalo da znaju bolje. Ako pevaljka kaže da je “zlato najzlatnije”, to nema nikakvu snagu, i ne može ući u jezik. Ali ako dosta veliki akademski i politički krug miješa nacionaliste sa šovinistima a šoviniste sa mizoginistima, pravi se problem. I daleko od toga da je jedini. Druga stvar je stav da su o ovim disciplinama svi prozvani da nešto govore, bez ikakvog prethodnog znanja. Nije bitno da li se nalazite na kafani, ulici, forumu, televiziji ili u parlamentu. Takođe, vaš sagovornik može biti bilo ko. Zapanjujuće je da se niko od ovih ljudi ne bi usudio da protivreči i da mudruje jednom hemičaru, biologu, matematičaru. To se smatra ozbiljnim naukama. Ali kada se radi o političkim teorijama, psihologiji, jeziku i ne daj Bože, filozofiji, onda su svi pametni. I to pametni do te mjere da cijelu discipline jednostavno bace u stranu i proglase je nebitnom. Morate znati da se istorijom ne može baviti svako, da uprkos tome što svi “filozofiramo” ako želite da pričate o ozbiljnoj metafizici, morate prvo pročitati dosta knjiga i umjeti baratati terminima. Nemojte olako postavljati ljudima dijagnoze ako ne znate ništa o psihologiji/psihopatologiji. Koliko je država “neuredna”, možemo vidjeti i po ovim disciplinama. Ako se ukazom a ne pravom teorijom postavljaju neke norme, ako se stručnjaci ne bave strukom, već političari, onda nešto nije u redu. Nažalost, kod nas se svako bavi svačim, naročito na ovim poljima. Ipak, ma šta vi mislili, jezik ne stvara par stručnjaka uz pomoć države, crkva se ne registruje u policiji, a to što napišete knjigu o nekom period, ne činije istorijski tačnom. Ako se diplomirani filozof ili psiholog ne bave elektrotehnikom ili mašinstvom, ne dozvolite da se mašinci i slični bave jezikom, istorijom i pravima. I čak kada se stručnjaci bave strukom, moramo paziti da ne budu ostrašćeni. Nažalost, ništa iz ovog teksta nije realnost na ovim prostorima, pa ni u glavama ljudi.

четвртак, 13. август 2009.

Pariz bez slikara

Jutros sam se probudio sa mišlju koja je naslov ovog teksta. Zapisao sam je u jednu svesku koja me služi za takve stvari da ne bih zaboravio i razmislio otkud mi to i šta znači – „Pariz bez slikara“. Čisto jezički posmatrano ovo je jedan oksimoron, kao što je i recimo, drveno željezo. Iz prostog razloga što je nezamislivo, neizvodljivo vidjeti Pariz bez umjetnika bilo koje vrste, a pogotovo slikara u njemu. Kao da se vremenom to pretvorilo u jednu analitičku istinu, da se u pojmu grada Pariza nalaze umjetnici svih vrsta. Kada pomislimo na taj grad pomislimo na Luvr i sva vrijedna djela u njemu, pomislimo na Tuluz-Lotreka i Delakrou, na pjesme kao što je La Vie En Rose, na arhitektonska zdanja, na revoluciju. Istina, nikad nisam bio u glavnom gradu Francuske ali planiram to da ispravim. No, mogu govoriti o drugim mjestima koja imaju tu snagu, možda ne istog polja i intenziteta ali u svakom slučaju nam rađaju slične, lijepe ideje. Takvi u recimo Sankt Petersburg, Beč pa i Beograd. Svaki na svoj način i u svom nivou je centar, bilo umjetničke slobode i talenta, imperijalne blistavosti ili neobičnog ušća istoka i zapada. I nije čudo što su gomile i gomile mislilaca, stvaraoca svih vrsta živjele u ovim i sličnim gradovima (London, Prag, Barselona) što su učestvovale u izgradnji njegovog duha, i što je on uticao na njih. Jer grad je kao osoba, sa svim dobrim i lošim stranama čovjeka i predstavlja daleko više od skupa svih njegovih građana u jednom trenutku. Pitanje je da li je zemljište u svakom od tih gradova bilo blagorodno za ono što će se u njemu izroditi ili je to bio uticaj nekih još većih sila združenih sa njegovim stanovništvom. Nažalost, mnogi gradovi još nisu našli sebe, ne znaju koji im je potencijal i šta treba da predstavljaju, kao momci i djevojke koji dođu do trideset godina i ne znaju šta žele, o čemu sanjaju, koje su im mogućnosti. Takav je i moj grad Bar, takva je većina južnoslovenskih gradova. Beograd je držalo suviše različitih naroda i svi su se u njega ugradili i on je time što se nalazi na ušću dvije velike rijeke morao biti to što je danas. Svi ostali gradovi koji su nam „ostavljeni u amanet“ nemaju svoj jasno izražen duh. Možemo reći da je za to kriva nemaština, posleratni socijal-realizam, banditska vlast u tom i tom periodu, ali nijedan od tih odgovora ne pogađa potpuno u metu. Stvar je mnogo prostija i veže se za podanički mentalitet koji vlada ovim prostorima. Ne pokušavamo dovoljno jako da nađemo nešto svoje nego se vodimo linijom manjeg otpora i vezujemo za nešto sa strane, i to najčešće ono loše. Bilo da je to istok ili zapad, nijedan ne izgrađujemo nego dozvoljavamo da drugi izgrađuju nas, da smo samo kopije, koje ne mogu biti dovoljno dobre. Sami razmislite o mogućim primjerima, da se kome ne zamjerim. Tu je takođe jaka linija manjeg otpora, lakše je kopirati nego izgrađivati, ili jednostavno otići. A kako je Pekić dobro primjetio (proveo veći dio života u Londonu) možete se u nekom drugom gradu osjećati kao na svome, poprimiti sve njegove osobine ali nešto će u vama biti svjesno da ste stranac, i drugi ljudi, lokalci, će vas uvijek posmatrati kao došljaka. I ako se tamo predugo zadržite, u svoj grad se ne možete vratiti, jer on je otišao dalje, bez vas. Izgrađivati duh grada nije lako, ali nije nemoguće, bez pretjeranog unižavanja sebe kroz potrebu da se sve kopira (mada treba uzimati nešto od primjera i iskustava drugih) ali ni bez nekog velikog uzvišavanja (jer i to neki rad) zato što nemamo pravo na to. Pa da kroz neko vrijeme, godine, dekade ili vjekove bude nezamislivo za naš grad nešto reći, kao što je nemoguće reći Pariz bez slikara. Nadam se da će to biti nešto jednako lijepo.

четвртак, 6. август 2009.

64

Mnogi od nas vole brojeve, iz raznih razloga. U njima se pronalaze tajna značenja, mistične poruke, svaki nešto predstavlja, neki su dobri a neki zli. 64 je prilično zgodan broj, predstavlja kvadrat broja 8, 6 plus 4 daju 10, koji je broj tradicionalno asociran sa savršenstvom, i takođe predstavlja broj polja na šahovskoj tabli. Današnje pominjanje tog broja je ipak tužno, jer je to broj godina od pada nuklearne bombe na Hirošimu, pri kojem je direktno stradalo preko 70 000 ljudi a više od 60 odsto grada je razoreno. Po mom mišljenju ovo je jedan od najstrašnijih zločina u istoriji čovječanstva za koji niko nije odgovarao. Uporedimo ga sa drugim zločinima iz istog perioda, mnogi ruski gradovi su sravnjeni sa zemljom u nacističkoj okupaciji, naročito Staljingrad (Volgograd) dok je recimo Lenjingrad (Sankt Petersburg) bio potpuno zatvoren 900 dana a ljudi u njemu držani da izgladne. U logorima je život izgubilo 6 miliona Jevreja, dok su saveznici u želji da primoraju Hitlera na poraz sravnili sa zemljom gradove kao što je Drezden. Sve su ovo teška razaranja u kojima su stradali mnogi nevini, ali sva ona su mnogo manja u poređenju sa Hirošimom. Iz prostog razloga što je „rejting“ smrti po jedinici vremena daleko manji. Ovih 70 000 su skoro odmah ili u nekoliko dana umrli, jednim potezom, eto tako. Da je Hitler imao tu moć za Jevreje, Slovene i ostale njemu neprijateljske narode bi znali samo iz knjiga (ustvari i ja sam Sloven, te ne bih ovo pisao). Da ne spominjemo o tome da su svi koji su se zadesili u tom mjestu, kao i svi njihovi potomci maltene prokleti mogućnostima najstrašnijih bolesti izazvanih radijacijom. Ali rat je bio, razaranja na sve strane zato ne vrijedi previše pričati, reklo bi se. Ovo bi stajalo kada tadašnji američki vrh, vojni i državni ne bi danas bio smatran herojima zbog te svoje odluke, kada predsjednika Trumana ne bi uvrstavali u jednog od velikana dvadesetog vijeka. On bi to mogao biti samo kada bi za velikane uzeli Hitlera, Pol Pota, Idi Amin i njima slični. Mislite da nije za poređenje? Ne znam za vas, ali ja ne mogu opravdati odluku da se jednim potezom izbriše svako postojanje tolikog broja ljudi, jer bomba je bačena da bi svi oni poginuli, i što je gore, da bi se demonstrirala moć Japanu i tadašnjem savezniku SSSR. Možda neko može preći preko toga, ali ja mislim da je taj izgubio svaku vezu sa čovječnošću, mora da je postojao bolji način da se porazi jedno ostrvo, već izmrcvareno ratom, stavljeno naspram najvećih svjetskih sila, a ne da se otvori put ovako opasnom oružiju, prvom koje može potpuno izbrisati čovječanstvo. No dobro, pobjednici pišu istoriju i mogu genocid pretvoriti u herojsko djelo, ništa novo. Ono što mene pogađa je koliko „običnih“ ljudi ne vidi ništa problematično u ovome, u SAD 2/3 ispitanika smatra da je ovo bilo potpuno opravdano, a nerijetko se takva mišljenja nalaze svuda, pa i kod nas. To je ono što ne razumijem, jer mi nismo nikako emotivno vezani za to, i morali bi da osudimo zločin kada je ovako očigledan. Ko god je sposoban da jednim potezom obriše cio grad i toliko ljudi nije heroj, već masovni ubica. Da ne spominjemo da je time otvorena mogućnost da svaki ludak zbog ko zna kakve pobude, ako zauzme vlast u zemlji koja ima nuklearnu moć da stavi tačku na ono što nazivamo čovječanstvo. Ali dok god ima onih koji ne vide ništa loše u 70 000 mrtvih u trenu, možda to i nije tako loša ideja. Ako pak ima nade, danas je dobar dan (kao i svaki drugi) da se prisjetimo tih nevinih žrtava, da se zalažemo za mir, da se nadamo da će jednog dana biti drugačije, a nestanak nuklearnog oružija je samo jedan korak na tom putu. Prelažem vam pjesmu grupe Kraftwerk – Radioactivity koja snažno i minimalistički opisuje ovu prijetnju. A još bolje je pogledati film Na plaži sa Gregori Pekom, o poslednjim danima u Australiji nakon što je ostatak planete zbrisan nuklearnim raketama a radioaktivni oblak se bliži i prijeti da završi sa poslednjim ostacima čovjeka.

„Julian Osborne: There was a choice. It was build the bombs, and use them - or risk the United States, the Soviet Union, and the rest of us, would find some way... to go on living.
Morgan: [scoffs] That's wishful thinking if ever I heard it.
Julian Osborne: [softly] I'm not against wishful thinking. Not now.“