Protiv Negativnog

четвртак, 13. децембар 2007.

Radikalna pedagoška misao

Da se odmah ogradim o ovo što ću sada napisati, ne bih želio da ikad bude potrebno da se ovako nešto obistini ali sam prinuđen da zastupam jedno ovako radikalno stanovište svim onim što vidim u današnjem društvu. Gdje je najveći problem? Po meni, to nije ni nestabilnost Balkana, ni trenutno slaba ekonomska situacija, ni Rusi ni Amerikanci, već mlađe generacije koje uskoro stupaju u punoljetstvo, dobijaju pravo glasa i kroje državnu sudbinu. Dovoljno je samo baciti pogled na novinske članke, u Politici koja je najmanje senzacionalistička od svih koje možemo kupiti, i naći ćemo dva podugačka članka o devijantnom ponašanju maloljetnika. U prvom slučaju radi se o seksualnom zlostavljanju koje su dvanaest polumaturanata osnovne škole u Nišu izveli nad njihovom školskom „drugaricom“ (kakvo je to drugarstvo, zaista ne znam), u drugom je tuča u srednjoj školi gdje je jedan sedamnaestogodišnjak potegao sjekiru koju je nosio u svojoj školskoj torbi. Ovo je naravno samo vrh ledenog brijega, pucnjave po školama, kriminal i raznorazni obračuni postaju svakodnevica.

Koga treba okriviti za ovo? Tešku ekonomsku situaciju? Nasilje koje djeca viđaju u filmovima i kompjuterskim igrama? Globalno zagrijevanje? Možemo ovako tražiti sledećih nekoliko godina a previđamo da je problem u roditeljima i da tu nešto ozbiljno treba uraditi. Kako znam da nije problem u bilo čemu gore pomenutom? Jednostavno prethodne generacije su živjele u prilično težim i nasilnijim vremenima pa takvih problema nije bilo. Recimo dok je moja generacija išla u osnovnu školu, najgore se živjelo u zadnjih pedeset (a vjerovatno i više) godina, bio je rat, diktatura Miloševića i njegovih potčinjenih, bila je ogromna represija pa opet niste mogli nigdje da čujete da su djevojčice silovali, dječake ubijali i oružane pljačke vršili osnovci. Problem je pretjerani liberalizam prema djeci, nazainteresovanost roditelja, loš obrazovni sistem i tome treba nekako stati na kraj. U zapadnim zemljama potrebna vam je dozvola za kućnog ljubimca ali djecu može imati svako (pa i najteži zločinci) i to nikako ne valja. Ali moja ideja se ne bavi zabranom rađanja djece, štaviše nikad to ne bih ni pomislio, moja misao se bavi nečim drugim, vaspitavanjem sve djece. Mališane treba da vaspitava država i to čim prohodaju (kažu da se karakter djece razvija do treće godine) i da oni nemaju nikakvog dodira sa svojom pravom porodicom sve do punoljetstva. Država bi za tu priliku trebala da sakupi veliki tim najvećih apolitičnih stručnjaka iz oblasti pedagogije, psihologije, sociologije, filozofije, filologije, socialnog rada... koji bi odredio pun obrazovni program te djece, koji bi se prevashodno sastojao od raznovrsne literature i sportsko-rekreativnih djelatnosti ali i muzike, filmova, pozorišta. Osnovno obrazovanje bi tako trebalo da bude isto za sve, dok bi se za srednjoškolsko obrazovanje djeca upućivala po svojim sklonostima i mogućnostima a visokoškolsko obrazovanje bi bilo omogućeno samo najboljima i svaki pojedinac bi ga mogao birati za sebe.

Koje su moguće kritike ovog sistema? Prvenstveno ta da iako postoji devijantna omladina, više je one pristojne i perspektivne i njima bi se odrekla mogućnost roditeljske ljubavi (i djeci i roditeljima) i zašto bi oni zaslužili takvu kaznu? Naprotiv, ove mjere nisu kazna već briga upravo za tu djecu koja neće biti izložena bilo kakvom stresu od svojih vršnjaka, neće biti u opasnosti da poginu u školskom dvorištu a osobe koje bi bile zadužene za staranje i obrazovanje bi bile pažljivo odabrane i morale bi da pruže jednaku ljubav svima. Ovakav sistem bi obezbjedio jednakost, jer djeca predsjednika i bogataša će imati isti tretman kao i djeca siromašnih i imaće jednaku mogućnost da se pokažu (a ne da noseći gajbice zarađuju za mercedese), obrazovanje se ne bi plaćalo i došlo bi do nečeg nezampamćenog u istoriji, obrazovni sistem i ljudi u njemu bi bili najplaćeniji i najbitniji u društvu jer je njihov posao najbitniji i treba ih stimulisati da budu nepristrasni i stručni. Za kraj još samo da istaknem da ovakav sistem ne bi predugo trajao. Roditeljstvo bi se povratilo kod onih koji su prošli ovaj sistem, dakle za nekih četrdeset godina bi ovakva institucija obrazovanja bila nepotrebna ali bi za svaki slučaj postojala (u slučaju da stvari ponovo pođu naopako). Nadam se da nema potrebe za ovako teškom i radikalnom procedurom, ali svakim danom sve sam manje i manje uvjeren u to.

понедељак, 10. децембар 2007.

Ma ništa se neće promjeniti (iliti pozitivne i negativne strane razdruživanja Srbije i Crne Gore godinu dana poslije)

Neki će se sjetiti da je ovo bila jedna od parola crnogorskih zvaničnika koji su reklamirali nezavisnost kao najbolju opciju pa je red da nakon godinu ipo dana pogledamo šta se to promjenilo? Da li se zaista sve popravilo, da li je čitava ta ekskurzija išta vredjela ili su svi povučeni za nos od crnogorskih vlastodržaca još jednom. Evropske (ustvari evroatlanstske) integracije su vjerovatno glavni adut te vesele družine, mada kada čovjek pogleda jasno je da na tom planu ništa nismo dobili. U program Partnerstvo za mir smo ušli istovremeno sa Srbijom i BiH, dakle sve je isto. Istina je da smo brže potpisali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju od Srbije ali po poslednjim najavama Srbija će taj dokument potpisati sa Evropskom Unijom 28-og januara dakle razlika je minorna dva mjeseca. Ta razlika tek postaje nebitna kada oslušnemo izjave visokih evropskih zvaničnika koji žele da Srbiji daju status kandidata za ulazak u Evropsku Uniju krajem 2008. godine dok se za Crnu Goru priča da će taj status moći da dobije tek tokom 2009. godine. Šta je još važno? Vjerovatno za moju generaciju najbitnije, sporazum o viznim olakšicama je prvo potpisan sa Srbijom što dalje znači da će pravna naslednica bivše državne zajednice prije doći na bijelu šengen listu od nezavisne Crne Gore. Dakle, kada govorimo o većoj evropeizaciji Crne Gore nakon dobijanja nezavisnosti moramo konstatovati da je izgleda država Srbija bolje prošla.

Što se posla i prosperiteta tiče, dovoljno je baciti jedan ili dva pogleda na 13 000 km² površine Crne Gore i zaključiti da je sve ostalo apsolutno isto. Ne volim brojke i mlataranje njima te ne mogu dati konkretne dokaze, ali ako je neko zainteresovan može da provjeri, i pretpostavljam da neće naći bilo kakve fantastične skokove izvoza, društveno-privrednog dohotka po glavi stanovnika itd. Naš glavni grad je dobio i prvog počasnog stanovnika od kada je država stekla nezavisnost a to je glavom i bradom Stipe Mesić, predsjednik Hrvatske. Kakva se ovdje poruka šalje društvu, a da nije sramotno istaći je? Ili ona da treba sve živo uraditi da bi se umilili (takoreći šlihtali) susjedu da bi nam oprostio grjehove „ratnika za mir“ koji kroje državnu politiku Crne Gore ili da je Stipe Mesić zaista zaslužan uprkos tome što koristi govor mržnje, slavi etničko čiščenje (operacije Oluja i Bljesak) i što je jedan od poslednjih izdanaka jedne zločinačke generacije koja je uništila život skoro svima na teritoriji bivše SFRJ (u toj ekipi su i Milošević, Tuđman, Izetbegović, Đukanović, Bulatović, pa redom svi ratni zločinci...)? Da li su ovo vrijednosti moderne evropske Crne Gore? Da li za ovo treba da se borimo, da za ovakve počasti klimamo glavom i smatramo da je sve u redu? Možda će neko pogrešno pomisliti i navesti da ja ovo govorim isključivo zbog toga toga što je Mesić hrvatske nacionalnosti ali taj neko se grdno vara. Ne bi meni smetalo da je bilo ko iz bivših SFRJ republika dobio tu nagradu al da je umjesto slavlja ratnih zločina bio čovjek koji se stalno zalagao za mir, stalno pričao protiv nasilja, protiv ovih koji su pokušali svima da nam unište život i koji su na taj način željeli dobro svima nama, recimo Lordan Zafranović, Branimir Džoni Štulić, Darko Rundek... Svi oni su hrvatske nacionalnosti ali možda bi se crnogorski vlastodršci osjetili pogođenim (kompleksi niže vrijednosti( takvim gestom jer za razliku od Mesića, ovi umjetnici su na razne načine pokazali veću ljudskost od naših političara. Usput smo dobili vrlo loš ustav koji povređuje jedno osnovno ljudsko pravo – pravo na domicilno državljanstvo, koje nam se ukida ako prihvatimo državljanstvo neke druge zemlje tj. ako potražimo sreću negdje drugdje jer nam naša država jasno poručuje da su u njoj ne poštuju prave vrijednosti. Taj ustav je takođe vrlo zanimljiv jer za državni jezik postavlja onaj kojim govori svega 20% populacije što je slučaj nezapamćen u svijetu ali u Crnoj Gori je izgleda sve moguće. Uostalom to je jedina meni poznata država koja njeguje fašistoidno nasleđe kvislinga Sekule Drljevića kroz himnu i državnu zastavu čime jasno pokazuje da njeguje fašistički duh iako je taj sistem propao prije više od 60 godina.

Za kraj da navedemo neke praktične minuse razdruživanje državne zajednice, ja kao student sam putovao od Bara do Beograda i nazad za vozom za 23 evra – cijena povratne karte sa kušetom u oba pravca, sada je samo karta u jednom pravcu (bez rezervacije) 19 evra za mlađe od 26 godina a za starije 24 evra. Usput imamo dvije carinske kontrole a vozovi i pruge kojima putuju samo što se ne raspadnu. Telefonski pozivi su nekoliko puta skuplji a rodbina je svima raširena na obe ove države, plus moramo da okrenemo 00381 ako zovemo Srbiju iz Crne Gore ili 99382 ako zovemo Crnu Goru iz Srbije. Praktične koristi nigdje nema, ja vidim samo minuse, šteta što niko od crnogorskih političara i intelektualaca koji su se zalagali za razdruživanje ne izađe i jasno kaže da je taj projekat bio potpuno nepotreban i da je urađen samo da bi se omogućilo još veće bogaćenje nekolicine porodica i da bi se zadovoljila sujeta još nekolicine ljudi.