Protiv Negativnog

уторак, 07. октобар 2008.

Vječno vraćanje istog

Primjećujete li kako ljudi sve više i više vole da koriste strane izraze ne bi li zvučali „kul“ – evo čak i ja to sad radim. Šalu na stranu, poplava stranih izraza je sve veća, recimo danas sam dobio letak na kome me pozivaju na najveći globalni event, ne znam zaista šta fali riječi događaj. Zašto sve ovo pričam? Pa poslednji put kad sam se direktno susreo sa izrazom koji stoji u naslovu ta osoba je koristila izraz eternal recurrence umjesto srpske varijante, koja po mom skromnom mišljenju, bolje zvuči, bolje opisuje sam pojam te je time sadržajnija. Izgleda da sam opet slagao, jer nije to bilo poslednji put kad sam se susreo sa gorepomenutim. O čemu se radi? Ovo je zapravo samo bio zgodan način da uđem u priču, jer „vječno vraćanje istog“ je izvestan tip manije za mene. Ali jedno po jedno, prvo da objasnimo šta taj izraz znači. Za one koji nisu znali, pravolinijsko posmatranje vremena, tj. da je svijet krenuo iz jedne tačke i ide ko zna kuda, bez ponavljanja istih događaja (možda ima sličnih al nikad istih) je čisto hrišćanski izum (mada je možda i postojao prije dominacije hrišćanstva, nikad nije bio tako istican, niti globalno prihvaćen) dok je u staroj Grčkoj recimo, vrijeme posmatrano ciklično. Skoro svaki bitniji mislilac se negdje dotakao cikličnosti vremena, neki su išli dotle da su tačno izračunavali koliko godina će još postojati ovaj svijet dok se ne uništi i ponovo sastavi, pa onda idemo nanovo. Stoici su čak bili izričiti u tome, da se svijet stvara i uništava u vječnom plamenu i tako iznova i iznova, a ono što se u međuvremenu dešava (život zemlje i ljudi na njoj) je uvjek potpuno isti što predstavlja zanimljivu determinističku tezu. Zašto sve ovo pričam? U kom vidu ovo može biti manija za mene? Vjerovatno zbog toga što ja posmatram sve događaje u ovom svjetlu, upoređujem sadašnje događaje sa prethodnim, nalazim paralele i naizgled iste stvari (bilo banalne, bilo značajne) i tako pokušavam da pripremim sebe na ono što će uslediti. I zaista ne znam da li ima ikakve logike u ovome, jer se rijetko koje predviđanje zaista pokaže ispravnim, ali ipak nastavljam (filozof – čovjek koji zna da ne ide, ali nastavlja). Mora biti da je moja, a na neki način i želja svakog čovjeka za izvjesnošću toliko velika da pokušavamo da predvidimo događaje, da predvidimo do čega će dovesti naše odluke da se hvatamo za bilo kakvu mogućnost predznanja. Neki vole horoskop, neki gledaju u šolju, ja konstantno analiziram prethodne stvari i čekam da se „isto vrati“. I zaista mi je teško da odustanem od toga uprkos tome što često kada čovjek ne uradi ništa, stvari se same od sebe već nekako srede, ili kad uradi malo, toliko da se ne vidi da je išta uradio, stvari se odviju baš onako kako treba. Teško je naučiti se spontanosti valjda, i naše traganje za izvjesnošću je uglavnom bez prestanka, makar određenog broja ljudi, nas koji volimo da smo stalno u kontroli nad situacijom, jer kad nam se čini da smo samo pušteni niz rijeku, gubimo se i ne znamo šta ćemo od sebe. Ali opet, možda je neko od svih tih mislilaca bio u pravu, Kjerkegor polemiše da li je čitav život ponavljanje, da li je ono stvarnost i ozbiljnost bivstvovanja? Ne znam zaista, ali eto nam svima tema za razmišljanje.

четвртак, 02. октобар 2008.

Situacija u "Politici"

Nekoliko puta sam želio da napišem još jedan tekst o medijskoj situaciji u Srbiji (o dnevnim novinama) pošto od prošlogodišnjih tekstova „Dvije Srbije“ i „Mudrijaši“ nisam ama baš ništa rekao o tome iako sam imao par ideja. Poslednja dešavanja u dnevnim novinama i samom preduzeću „Politika novine i magazini d.o.o.“ su me natjerali da još ponešto prozborim na temu medija. Šta se zapravo dogodilo? Upravo ono što su mnogi najavljivali, da će dolaskom nove garniture vlasti država povući svoje poluge i izmjeniti uredničku strukturu u najstarijim dnevnim novinama na ovim prostorima, tj. u Politici. Naime na jučerašnjoj sjednici Skupštine preduzeća PNM generalni direktor preduzeća Srđan Janićijević je podnio ostavku dok je glavni i odgovorni urednik Ljiljana Smajlović razriješena dužnosti, što je i sama najavljivala već neko vrijeme. Ja ću se samo zadržati na dešavanja oko gospođe Smajlović, da se ova tema ne širi pretjerano. Neki će reći da je sasvim normalno što je smijenjena, s obzirom da je bilo jasno da je Koštuničin kadar i da je ovo trebalo da bude urađeno mnogo ranije. Ovakva kritika nikako ne stoji, štaviše potpuno je promašena, i to iz dva bitna razloga. Prvo, ako Ljiljana Smajlović i jeste kadar DSS-a (u šta zaista ne želim da ulazim) i tako dovedena na tu funkciju mi i dalje treba da posmatramo kakvi su njeni rezultati prvenstveno, a oni su više nego dobri. Politika je u trenutku njenog dolaska na mjesto glavnog i odgovornog urednika bilo u stanju ruine. Deset godina Miloševićevog tiranstva nad ovim novinama su i dalje bili itekako očigledni i Politici je bilo teško da se izvuče, da nađe svoje mjesto na tržištu, da prije svega pokaže da su to dnevne novine vrijedne čitanja. Kakvo je stanje u Politici sada? Grafički su to najbolje odrađene novine, najobimnije i najozbiljnije po sadržaju i iako nisu najtiražnije (problem do kojeg ćemo doći kasnije) ipak ostvaruju sasvim zavidan profit. Dakle, ako je suditi po urađenom, ovaj otkaz je neopravdan. Druga bitna stvar je da negdje treba prestati sa partijskim uređivanjem medija, jer se postavlja pravilo da sledeća vlada smijeni budućeg urednika po istom principu i tako unedogled. Negdje se mora stati, a ova vlada teži da bude ozbiljna, pomirljiva vlada svih građana – ovako neće doći do toga. Zašto Politika predstavlja dnevne novine koje su ipak bez konkurencije u Srbiji a vjerovatno i šire. Zato što nemaju jasno zauzetu poziciju, u njoj možete čitati kolumne analitičara i stručnjaka svih profila, u nijednim drugim novinama ne možete naći tekstove Ljubomira Žarkovića i Đorđa Vukadinovića, Slobodana Antonića i Boška Jakšića, Mirjane Bobić-Mojsilović i Marka Vidojkovića i tako dalje. Ni u jednim drugim novinama nemate toliko dobre i opširne tekstove i analize o dešavanjima u svijetu (recimo u Blicu ona zauzimaju dvije strane, dok je recimo završetak Velikog brata bio propraćen na čitavih pet) što je nešto što fali svim dnevnim novinama. Dodaci koji dolaze uz Politiku su raznovrsni i zanimljivi i tako dalje. Vjerovatno sam ovdje i pronašao problem u uređivanju Politike, a to je da ona pokušava da gaji pluralizam, što je u današnjoj Srbiji, da ne kažem uopšte u svijetu danas izrazito problematično. Ljudi ovdje žele samo da im se priča ono što oni misle da je ispravno, nikakva kritika nije legitimna, žele da gledaju i slušaju B92, čitaju Blic i glasaju za LDP (eventualno i za DS), s druge strane imamo ljude koji se guše u Kuriru, Pravdi, radio G/F/D ili tako nešto, znam samo da je jedno slovo u pitanju i glasaju za radikale, Velju Ilića i sl. Čitam danas reakcije na b92.net vezanim za ove smjene, ljudi naravno likuju al se usput pitaju šta još „onaj Antonić“ radi u Politici i širi svoje evroskeptičke misli. Zar je to toliko strašno? Inače tekst govori o tome da su i evropeizam i evroskepticizam legitimne pozicije i da ni oni prvi nisu izdajnici niti su ovi drugi fašisti, ali isti ovi komentatori sa b92.net sajta pokazuju da jedno takvo pomirenje nije moguće u Srbiji, makar ne danas. Srbija danas, i ona „evropska“ i ona „nacionalna“ uglavnom ne želi pomirenje, ne želi u istim novinama Jakšića i Vukadinovića, već uglavnom želi dogmu, želi da sluša samo ono što i sama misli, nema mjesta kritici, nema mjesta raspravi, nema mjesta razmišljanju. Ako ne misliš kao ja, nisi u pravu. I zbog toga ova smjena ne treba nikoga da čudi, jedino ona manjina, koja ne želi da joj određuju vidike na jednu ili drugu stranu gubi zbog ovoga. Al manjinu ionako niko ništa nije pitao.