Postavljanje svijeta i uspostavljanje zemlje (šetajući Dukljom)

            Danas sam posjetio Duklju, stari rimski grad koji se nalazi u blizini Podgorice i koji je značajan po tome što predstavlja najveću urbanu cjelinu na prostoru Crne Gore iz antičkih vremena, te zbog toga što je dao ime prvoj srednjevjekovnoj državi na ovim prostorima. U poslednje vrijeme je plod određenih kontroverzi, sukoba i nekih ne-baš utemeljenih teorija tako da se za Duklju danas vezuje mnogo više nego što bi trebalo. Istina je da je Duklja rimski municipium (što predstavlja drugu klasu gradova podređenih Rimu, prva klasa su kolonije) osnovan u prvom vijeku nove ere, koga su pretježno naseljavali Rimljani i Iliri, sve do invazije Ostrogota u petom i razornog zemljotresa u šestom vijeku koji je potpuno razrušio život u antičkoj Duklji (Doklei). Smatra se da je imala do deset hiljada stanovnika, visoke gustine naseljenosti i da je struktura stanovništva bila razuđena, tj. iako su se njeni građani dominantno bavili poljoprivredom i stočarstvom postoji pretpostavka da je bilo raznovrsnih zanimanja, da je bilo pjesnika, glumaca i drugih.

            Mnogi će vam navoditi da je identitet ljudi na ovim prostorima vezan za antičku Duklju, što je jedno neozbiljno tumačenje. Čak ni Grci, koji su sačuvali ime, pismo, kulturu, jezik i neke običaje sa starim Atinjanima, Spartancima, Iraklioncima i ostalim, nemaju neke prave biološke veze sa njima, jednostavno ovi Grci nisu bliski ondašnjim. Koliko smo tek mi onda drugačiji, kada su nam kultura, običaji, vrijednosti, jezik i sve ostalo potpuno drugačiji od starih žitelja Duklje? O kasnijoj, srednjevjekovnoj Duklji, nakon što ona gubi svoj antički karakter u sedmom vijeku, takođe nema smisla govoriti, naši preci jesu Sloveni koji su je tada naselili, ali količina miješanja, ratova, seoba, promjena, nam govori da je čista romantika pričati o direktnim precima i posebnim vezama sa nekim ljudima koji su živjeli prije više od hiljadu godina. Jedina motivacija za tako nešto nam može biti sopstvena frustracija, koju onda liječimo baveći se dugotrajnim, kolektivnim ili recimo antičkim, identitetom.

            Ali postoji neka ljepota i bliskost koju nam Duklja može pružiti, a o kojoj, koliko je meni poznato, nismo nikad slušali. Šetajući njenin najužim centrom, po nekadašnjem forumu, oko zidina hramova, prolazeći kroz baziliku osjetio sam nešto što mi se rijetko dešavalo. Zapravo mislim da sam to osjetio samo jednom, na atinskoj Agori. Gledajući širinu foruma, zamišljajući buku starog vremena, trgovce kako se cjenkanju, učene ljude kako se raspravljaju, vojnike kako samo šetaju i razmeću se oružijem a većinu kako provodi svoj svakodnevni život ćaskajući, šetajući, smijući se, osjetio sam duh jednog prošlog, nikad ponovljivog vremena. Osjetio sam da, iako kulturološki ti ljudi nemaju skoro ništa zajedničko sa nama, ljudski su nam potpuno bliski. Oni su imali iste strahove, iste želje, iste dnevne probleme i životne dileme. I tu je naša sličnost sa njima, ali ne samo sa njima, na taj način su nam bliske i Maje i Kinezi i Maori. Na taj način naša djedovina je Tenohtitlan, Stounhendž, Piramide.

             To me je podsjetilo na Hajdegera i njegovu teoriju koja kaže da umjetnost govori istinu, da je ona postavljanje svijeta, uspostavljanje zemlje. Ne volim ga nešto pretjerano, ali smatram da je ovdje bio u pravu. Umjetnička djela uvijek opstaju duže i opisuju bolje svoje vrijeme od svega drugog i tako je od praistorijskog čovjeka do danas. Prve ljude opisuju crteži u pećini Lasko, Grke opisuju njihovi hramovi i statue velikih ljudi i bogova. Rim najbolje opisuje Koloseum, srednji vijek crkve i katedrale, renesansu djela Leonarda, Mikelanđela i Rafaela i tako dalje. Jedan svijet se postavlja kroz njegova karakteristična umjetnička djela, koja ga opisuju, ali imaju svoju svrhu samo u njemu. Danas možemo da se divimo statui Atine, ali ne možemo da osjetimo njenu funkciju, možemo da uživamo gledajući Koloseum, ali njegovu svrhu nemamo u svojoj duši, samo je racionalno razumijemo. Isto tako ne postoji u nama pravi osjećaj za dukljanski hram Romi i Dijani, za njihov forum, ili baziliku u kojoj su se dešavale sve važne odluke. Zato smo mi različiti od žitelja Duklje, ali njihova djela, njihovi mozaici, statue i građevine nam opisuju to vrijeme, daju nam mogućnost da razumijemo kako je tada bilo i da razmislimo o tome kako je sada. Mi Duklju shvatamo kroz oči dvadeset-prvog vijeka i tako treba i da ostane, nema života u prošlosti, samo pouka. Rekao sam da umjetnička djela uspostavljaju zemlju. Materijal za umjetničko djelo je nešto iz prirode, recimo kamen, ali za razliku od kamena koji i dalje stoji negdje u Spužu i ne služi ničemu, kamen koji je ugrađen u dukljansku baziliku uspostavlja zemlju kao takvu, jer govori istinu o čovjeku tada, kao što neki drugi kamen na drugom mjestu govori o tom čovjeku na tom mjestu. Sav taj materijal zajedno, ugrađen u formu umjetničko-upotrebljivog djela, govori jednu dugačku hroniku o ljudskom rodu u cjelini, kao i o svemu što svijet i život jesu.

            To je ljepota jednog arheološkog lokaliteta kao što je Duklja. Ona predstavlja prozor u jedan prošli svijet, govori nam o nekim davnim vremenima i nekim davnim ljudima, koji su, u tom čisto ljudskom okviru, nama jako bliski. Možda su se molili drugim bogovima, imali druge običaje i govorili drugim jezikom, ali su imali iste probleme kao mi danas i smijali su se podjednako lijepo. Ona je takođe most koji nam pokazuje jednu univerzalnost ljudskog djelanja na zemlji i priča priču o jednom vremenu rame uz rame sa nekim, daleko poznatijim gradovima i arheološkim lokalitetima. Šta možemo mi za nju učiniti danas? Mogli bi da se borimo da ta priča ne bude zaboravljena, već da se što više istražuje, da stručni ljudi imaju više vremena i sredstava da nam je približe. Mogli bi da manje paradiramo a više radimo na očuvanju. A što se tiče pominjanja predaka, takva priča je najgore što možemo činiti. Šta mi vrijedi da sam imao pretke koji su jahali Pegaza i ubijali hidre ako sam sam nečovjek. Ili šta ima veze ako su bili nepismene budale ako ja sam radim koliko mogu na ličnom obrazovanju, na podizanju svijesti i na stalnoj dobrobiti duha? Samo slabi mogu da se oblače u stara, izlizana a navodno junačka odijela. Takvo ordenje im nikad neće stajati jer im ne pripada, vrijeme ocjenjuje samo individualne napore i uspjehe. To je poruka koja se sve vrijeme provlači, da smo kao ljudi uvijek bili slični i da svi zajedno izgrađujemo svijet i uspostavljamo zemlju, svako u svoje vrijeme i na svoj način. Budimo što bolji u tome i što originalniji, jer svako vrijeme i svako mjesto je priča za sebe u toj velikoj hronici čovječanstva.

Pripadanje

How do you dare to tell me that I'm my Father's son

When that was just an accident of Birth.

I'd rather look around me -- compose a better song

`Cos that's the honest measure of my worth.

Teza: Nisam neki ljubitelj horskog pjevanja, čak smatram da je uzaludno i degradirajuće po intelekt trošiti riječi i ponavljati ono čime nas bombarduju sa svih strana ali za svrhu ove teze, prinuđen sam donekle to učiniti. A teza je da - težnja za pripadanjem, za identifikacijom sa jednom ili više grupa, struktura, mišljenja ili pravaca predstavlja slabost pojedinca i jedan vid kukavičluka. Psihologija mase nam jasno ukazuje da, što je gomila veća, to je manje indvidualnosti, tj. da kada pripadamo gomili nesvjesno gubimo sopstveni, a prihvatamo grupni identitet. Sve ono što smo mi sami, prestajemo biti, svega toga se odričemo u korist grupe kojoj smo odlučili da pripadamo. A kao što je Hegel davno rekao, svaka determinacija je negacija, odnosno svako određenje predstavlja jedno negiranje sebe. Kada sebi pridajemo neka određena, kao recimo da smo pripadnici jedne nacije, jedne vjere, jedne socijalne strukture, partije, umjetničkog pravca, filozofske škole, mi sebi odričemo sve što ne potpada u tu usku odrednicu. Prije nego što sebi damo neko određenje, mi imamo mogućnost da, radeći bilo šta, budemo bilo ko. Ali kada sebe određujemo, sužavamo svoje mogućnosti, prestajemo biti beskrajna duša i beskrajna mogućnost i postajemo jedan sužen prostor. O ovome je već bilo riječi na ovim stranama.

Ovih dana se u Crnoj Gori obilježava 5 godina od rezultata referenduma 2006-te godine i to daje zgodan šlagvort ovoj priči. Plastičan primjer nestanka ličnog u korist grupnog identiteta se dobro vidi na fejsbuku ovih dana. Masovno se mijenja profil slika, koja bi trebala da izražava osobu koja je nosilac profila u zastavu ili grb Crne Gore. Ljudi se svjesno odriču svog vlastitog imena, svog lika, svog identiteta i postaju identitet “crnogorac” u tom najširem mogućem okviru. Nije ovaj problem vezan samo za Crnu Goru, pa tako imamo ljude koji i dalje drže sliku “Pravda za Uroša” podređujući svoj identitet navijačkoj grupi ili “Kosovo je Srbija” itd. Svake godine srediom marta osvanu profili sa likom Zorana Đinđića a ni ja nisam bio imun na ovo pa sam dugo držao libijski grb kao neki neznatan znak podrške libijskom narodu zbog bombardovanja kojem su izloženi već više mjeseci. Moram istaći da, iako gorepomenuto horsko pjevanje želi da vas ubijedi u suprotno, pripadanje i snažna identifikacija postoji svuda, nije samo rezervisana za naciju, religiju ili navijačke grupe. Vi ste odlučili da pripadate i kada jasno kažete i čvrsto vjerujete da ste revolucionar, liberal, komunista, pripadnik ove ili one stranke, borac za ljudska prava, avangardni slikar, egzistencijalni filozof, romantičar, kreacionista i slično, vi ste sebe odredili i podredili vašu individualnost nekoj grupi. Postoji više razloga zašto težnju za pripadanjem možemo vidjeti kao lošu. Gornji stihovi iz pjesme Wind up, grupe Jethro Tull dobro oslikavaju suštinu tih problema. Umjesto da težimo sopstvenim uspjesima, „komponovanju ljepših pjesama“ mi se pozivamo na pripadanje nekoj široj grupi. Tako možemo sebi pripisivati neke trenutne uspjehe ovih grupa, iako mi ničim nismo tome doprinjeli. Svejedno, ako smo mi borci protiv rasizma, ako je u nekoj dalekoj zemlji ukinut aparthejd ponašaćemo se kao da smo sami nečem velikom doprinijeli iako je naša priča protiv rasizma bila svedena na lokalnu kafanu. Isto važi kada uspjeh nacionalne reprezentacije ili našeg vidimo kao potpuno svoj, lako je zaboraviti da smo poslednjih 10 dana proveli u neradu, u buljenju u televizor i besmisleno prelistavanje interneta, mi smo svjetski šampioni, nosioci slobodoumnih ideja koje oslobađaju Bliski istok i tako dalje. Druga varijanta je pripisivanje sebi tih grupnih osobina, pa ako je maksima Crne Gore čojstvo i junaštvo, samim tim što smo crnogorci mi imamo ove osobine, iako smo preksinoć u masi napali jednog, a dan posle bježali od onog ko nam se činio jačim. Tako smo mi borci za siromašne, za radnička prava ako vjerujemo u komunizam iako radnika u životu nismo vidjeli. Ili smo plemeniti i vrijedni jer sebe zovemo borcima za ljudska prava iako ne dižemo glas protiv kršenja istih svuda na svijetu, već samo tamo gdje bi nas platili. Na kraju, pripadnošću maskiramo sopstveni neuspjeh, sakrivamo neodgovornost i imamo osjećaj uspjeha u uspjehu drugih, bez želje da konačno mi nečim pridonesemo ovom svijetu i sebi.

Antiteza: Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni ime, ni porodicu, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate. Meša Selimović je ovom rečenicom preuzetom iz romana Tvrđava, maltene objasnio čitavu poentu antiteze. Čovjek se rađa sam i ništa od onoga u šta ga to rođenje postavlja on ne bira. A istovremeno smo genetski predodređeni da budemo socijalna bića i nemoguće je biti potpuna individua, kao što je nemoguće biti čist potencijal. Zato umjesto da nam tu individualnost ukradu, mi je poklanjamo, u nadi da će nam ljubav sa kojom smo je poklonili biti vraćena, sa nadom da će nas i naša nacija voljeti i naša religija, naš umjetnički poziv, škola, princip vjerovanja ili naša profesija. Takođe, jako je teško izvlačiti pozitivnu energiju samo iz sebe, pa uspjesi grupa kojima smo odlučili da pripadamo mogu dati novi elan našim težnjama i omogućiti nam da ustanemo i da shvatimo da je sve moguće. Pripadanje grupi nam tako može pojačati naše potencijale ako su osobine koje vežemo za neku grupu zaista naše, a ne umišljene. Ta, već pomenuta ljubav, može da nam pruži više razumjevanja i otvorenosti prema pripadnicima drugih grupa i time može stvoriti nova zajedništva u kojima bi se spojile pozitivne strane obe grupe. Kao isključivi pojedinci, svako grupisanje nam djeluje kao nešto strano i negativno. Suština je da, kao socijalna bića, moramo pripadati nečemu, moramo voljeti neki viši ideal i nalaziti snagu u grupi, a ne samo u sebi.

Sinteza: Metod koji sam koristio u ovom tekstu je bio široko popularan u njemačkoj filozofiji na prelazu osamnaestog u devetnaesti vijek i predstavlja dobar način da se prikaže problematika koja ima svoje lice i naličje. Kao što rekoh, smatram da nečemu moramo pripadati, sad da li je to samo nečiji filozofski pravac, religiozno uvjerenje, fudbalski tim, nacija, politička struja ili sve to kombinovano nije bitno. Bitno je kako se unosimo u naše pripadanje i koliko nam sebe ostaje. Bitno je da ono što prepoznajemo kao vrlinu grupe nalazimo u sebi, ili ako je nemamo da to bude vrlina kojoj težimo, da ne koristimo tu grupnu vrlinu i grupni uspjeh kao opravdanje sopstvene nesposobnosti. Treba prvo biti čovjek, pa tek onda “tim”, “nacija”, “pravac”, “profesija”, “muzički ukus”… Možda još važnije od toga je da nam pripadanje bude most ka drugim ljudima, kako u svojoj, tako i u svim drugim grupama, a ne oruđe preko kojeg ćemo se dijeliti. Grupe su tu da pobijedimo samoću i otuđenost među ljudima, a ne da stvaramo novi način da se razdvojima. Takođe treba znati da je pripadanje vaš ličan čin, koji nije zapisan u kamenu i koji je uvijek izmjenljiv. Ako ste sada jedno, u bilo čemu, sjutra možete biti nešto drugo, to je vaše pravo a ne neka sramota. Zato što su grupe ljudska određenja koje su uglavnom smislili neki prije nas, a ne mi sami. Svojim pristupanjem mi činimo grupu realnom, one postoje zbog našeg pristupanja, ni zbog čega drugog i time predstavljaju još manji razlog za bilo kakve podjele. Moje današnje pripadanje se može zvati Štulićizam, jer čitav dan slušam genijalne stihove možda najboljeg benda na ovim prostorima, čije zalaganje je uvijek bilo Protiv negativnog.

Virtualno intelektualni

            „...sublimiran kroz urbanu znakovnost crpi leksiku ovovremenog svijeta“

Ovaj tekst će biti prošaran sličnim kvazi-intelektualnim rečenicama virtualno intelektualnog življa koji nas svojim umotvorinama nesebično časti iz dana u dan. Neću nikog prozivati lično, mada ako vas zanima možete naći o kome se radi u svim citatima na koje ćete naići. Zamjereno mi je da u prošlom tekstu nisam bio dovoljno oštar i da sam u želji da ispadnem korektan umanjio sopstvenu argumentaciju. Razlog za takav, ublažen tekst je bio u tome što nisam htio nikoga da otuđim od svojih ideja, želio sam da me i druga strana čuje. Ovdje, druga strana, suviše ogrezla u samozadovoljštinu već izgrađenih kružoka istomišljenika ne može i neće da čuje ikoga ko ima nešto da kaže, zato je logično da ove riječi budu grublje i usmjerene na sve one koji nisu takvi. Rak se ne liječi, on se uklanja, precizno i odsječno, prije nego što zagadi čitavo tijelo.

“kao psihosocijalne atribucije ličnosti, dvije odvojene konstitucije individue”

Tako teške riječi upotrebljavam možda olako, ali pokušaću da objasnim. Divlji kapitalizam koji je zavladao kod nas nam ne dozvoljava da se čudimo što su poslovni ljudi oličeni u grabljivicama bez mjere, koji su spremni da gaze po leševima samo da bi uvećali svoj kapital. Ovakvih kapitalista ima svuda, njegovu neljudskog i nemoral su opisali mnogi pisci, filozofi, pjesnici, a možda najprijemčivija je njihova skica kao divljih pasa sa albuma Animals grupe Pink Floyd. Takođe nas ne čudi što su političari korumpirani i pokvareni, što u njima nema ničeg državničkog već isključivo sitničarske brige za lični i porodični interes, koji se opet očituje u vidu zauzimanja što većeg broja pozicija i grabljenja novca koji im ne pripada. Daglas Adams je davno zapisao da „bilo ko ko je sposoban da bude izabran za predsjednika, mora biti spriječen za zauzme tu poziciju“. Zato naš rak nisu ni političari ni biznismeni, već prije svega intelektualci. I taj rak je najsnažnije obuzeo Crnu Goru.

“ta vizuelizacije tamne praznine koja je i izvor života i manifestacija smrti, to oslikavanje transcendentnog ambijenta koji izmiče deskripciji”

Od ovog raka boluju i zemlje regiona ali izgleda da je jedino kod nas metastazirao i da pacijentu prijeti da postane biljka. Možda vam nije poznato, ali Univerzitet Crne Gore nije uspio da se kotira ni među prvih 6000 svjetskih univerziteta. Ta rang-lista je odrađena po broju objavljenih radova u važnijim svjetskim naučnim časopisima. Kao poređenje, univerziteti u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu, kojima takođe ne cvjetaju ruže su se makar plasirali u prvih 500. Ipak kako da nas to čudi kada su rektor, dekani i većina profesorskog kadra više vremena provodili po partijskim skupovima i mitinzima, ili se bavili trivijalnostima, nego što su pokušavali da doprinesu nauci u svojim poljima. Kada ste poslednji put čuli da je neki crnogorski pisac preveden na neki od velikih svjetskih jezika? Istovremeno ovdje se razbacujemo epitetima i hvalospjevima do te mjere da se čovjek začudi kako svi kandidati za nobelovu nagradu nisu iz Crne Gore.

“Tamo pepeo tiho pada kroz svemir i pokriva behar, bešumno pepeo leluja kroz ništa nad ničim, da bi se zaustavio na laticama bademovog i narandžinog cvijeta, što se tek otvorio u baštama nikog”

Tu se krije glavni problem, samozadovoljavanje te „intelektualne“ elite. Jedni drugima pišu recenzije, vjerovatno dok zajedno ispijaju kafu i međusobno se hvale po medijima, domaćim i stranim. Od vas kriju činjenice da ih nigdje drugo nisu izdali, kao i to da im je prodavanost knjiga bilo gdje van Crne Gore mizerna, na nivou statističke greške. Jedini koji su ih čitali su njihovi pandani u zemljama regiona. Možda će neko za ovakvo stanje optužiti političare, ali time bi samo promašio metu. Igrom slučaja pratim i pratio sam „scenu“ u Srbiji i Hrvatskoj. Naša vlast i njen „represivni“ aparat je smiješan za ono što su predstavljali vladaoci kod naših susjeda tokom devedesetih. Pa ipak, bilo je zdrave kritičke misli u nekoliko listova tokom Tuđmanove neofašističke histerije kao što je i u Srbiji bilo slobodne rasprave, sastanaka i vrijednih radova od krajnje ljevice do ekstremne desnice za vrijeme najveće Miloševićeve represije. Na vlast se ne možemo vaditi, jer uvijek postoji, koliko god mali bio, prostor za nezavisnu misao.

„što dodatno pojačava metatekstualne, to jest kvazirealističke efekte filma“

Jedini problem je što su taj prostor kod nas pojeli upravo ovi, virtualni intelektualci, koji su svojim činjenjem učinili mnogo štete našem narodu, njegovom mentalnom zdravlju i mogućnosti da raste, zato što mu se ovim dodatno krivi slika. S jedne strane ima isuviše kiča a sa druge strane ono što mu se predstavlja kao kvalitet, kao znanje, kao mudrost je samo simulacija svega toga. Ipak svi ovi citati koje sam naveo najbolje pokazuju zašto su ovi „intelektualci“ virtualni. Jezik koji oni koriste se graniči sa nerazumljivim, njegova suština nije u izražavanju mišljenja već u njegovom prikrivanju. S obzirom da naša virtualna elita nema baš puno šta da kaže ona priskače odličnoj taktici, koristi ogroman broj nepoznatih riječi i neobičnih formulacija da bi njima ostavila svoje čitaoce bez teksta. Oni su ovim sebi pridali čudotvorne moći, jer očigledno pretvaraju vodu u vino, odnosno jedne prazne riječi bez boje ukusa i mirisa čine mističnim, uzvišenim, inteligentnim. Postoji i druga taktika, nešto prizemnija. Umjesto da koriste nepoznate riječi, naši “intelektualci” se služe svim mogućim prostotama da bi time navodno pokazali kako su iskreni i snažni u svojem stavu. Jedini koji je psovkama dao smisao je Čarls Bukovski i svi njegovi plagijatori jednostavno djeluju smiješno i njihov intelekt kao i “ogoljena iskrenost” njihovih stavova je virtualna. Zato je naša situacija danas loša, jer je pred nas postavljena mogućnost da budemo ili dio vladajućeg tabora, da se prodamo za partijsku knjižicu i državnu sinekuru ili da pristupimo virtualno nezavisnom taboru i da svoje kreativne ideale zamjenimo za međusobno aplaudiranje i tapšanje po ramenu. Izbor nije između Cece i Leonarda Koena, već između Cece i Karleuše, zlog i naopakog. Mislim da je bolje biti pošten piljar ili čistač ulice (nemam ništa protiv i jednih i drugih) nego vladin i državni intelektualac, jer bih time prodao ono najljepše u sebi za tuđ interes a na štetu svih dobrih ljudi. Ne znam kako protiv ovoga, jer virtualni intelektualci zahvaljujući svim pozicijama koje su zauzeli, po nevladinim organizacijama, kulturno-umjetničkim odborima, medijskim kućama, umjetničkim selekcijama teško da će dozvoliti ulazak zdrave, kritičke i vrijedne misli. Ipak, nekad je dobro makar konstatovati rak, čak i kada ga ne možemo izliječiti možemo proživjeti na najljepši način ono što nam je ostalo. U našem slučaju, internet nam pruža mogućnost kakve takve organizacije i života zdrave misli, u prkos svima koji nas pokušavaju prevesti na njihovu stranu lažne inteligencije i kritike.

Politički korektan govor i rodna ravnopravnost

            Tema o kojoj govorim je jedna od popularnijih u poslednjih 5 do 10 godina, i s vremena na vrijeme ulazi u žižu javnosti. Poslednji put je to bilo u vidu ozbiljnog stavljanja prsta na čelo kada je u švajcarskom parlamentu postavljen zahtjev da se više ne koriste riječi „majka“ i „otac“ već „jedan od roditelja“, odnosno da se potpuno izbrišu rodne razlike. Obrazloženje za ovakav zahtjev se sastoji u sledećem: postojanje imenica kao što su otac i majka determiniše buduće roditelje da se ponašaju u skladu sa nekom prethodno definisanom ulogom, te su manje šanse da će „ženski roditelj“ imati uspješnu karijeru od muškog, na primjer.

            Ovakva terminologija je možda prvi put prikupila ogromnu većinu populacije da kaže da su takve jezičke novotarije poprilična glupost a nas podsjetile na dio iz filma genijalne trupe Monti Pajton – „Brajanovo žitije“. U njemu jedan od likova odlučuje da ne želi da bude determinisan svojim polom, već da ima snažnu želju da postane majka i za početak traži od svih da ga zovu Loreta a on (ona?) će već u međuvremenu naći načina da zatrudni i ispuni svoj san da postane majka. Na primjedbu da nema matericu i da ne može zatrudniti Loreta kaže da je pravo svakog živog bića da bude majka i neće dozvoliti da je tlače. Pokret, čiji je član zato odlučuje da se njegovu/njenu borbu za materinstvo usvoji kao svoju jer predstavlja symbol njihove borbe protiv rimskih okupatora. Skeč se završava sa izjavom da je to jedino simbol borbe protiv realnosti. Priroda nije zainteresovana za naše jezičke zavrzlame i nikakve vratolomije koje mi napravimo neće promjeniti činjenicu da će uvijek isti od tih roditelja nositi dijete u sebi, roditi ga, dojiti i imati jaču biološku vezu tokom čitavog života od onog drugog. Ideja majke je tako duboko usađena u našu svijest da ne postoji mogućnost da je istisnemo i zaboravimo, makar dok ne zavlada nešto nalik ogromnim, državno-kontrolisanim inkubatorima u kojima će neka buduća totalitarna vlast odgajati svoje podanike i tako ih kontrolisati kao što je to urađeno u Hakslijevom „Vrlom novom svijetu“.

            Kada smo suočeni sa ovako ekstremnim idejama moramo dovesti u pitanje koliko su legitimni umjereniji zahtjevi istog tipa, kakav je njihov smisao i da li dobro podržati ih. Ne predstavljam nikakav jezički komitet ali želim vam predočiti svoj stav, ovakav kakav je. Možda vam nije poznato ali gramatički su dugo vremena bile neispravne formulacije tipa doktorica, profesorica, poslanica, dok je recimo riječ ministarka imala pogrdno značenje. Ipak, jezik je živa stvar i široka upotreba su ove termine učinili gramatički ispravnim te su one postale dio književnog govora. Niko ne bi trebao da u tome vidi išta pogrešno. Ali šta ćemo uraditi sa zahtjevima da se izrazi koji nemaju svoju upotrebu u “živom jeziku”, uvedu kao gramatički ispravne? Te formulacije nam djeluju nakaradno pa čak i komično. Navešću samo lingvistkinju, vozačicu, filozofkinju, psihijatresu. Pretpostavljam da nikad niste čuli nekog ko koristi ove termine. Kao razlog za njihovo uvođenje pominju se tri argumenta: politička korektnost, uticaj jezika na razvoj mlade osobe i njene izbore, povećavanje jasnoće u našem jeziku.

            Poslednji argument mi se čini najlegitimnijim i njegovo obrazloženje se sastoji u sledećem – predikat se uvijek određuje prema rodu subjekta, kao što vam je svima poznato. Zato, kada bi recimo rekli “psiholog je utvrdio” ne bi znali da li se radi o muškarcu ili ženi, jer je psiholog imenica muškog roda i zasad naš jezik ne poznaje njegov ženski rod. Kada se radi o jasnosti ovo zaista može biti problem. Doduše, kada bi rekli “psiholog Milica Todorović je utvrdila” nama bi jasno bilo o čemu se radi. Mišljenja sam da ovo rezonovanje zaista stoji ali više ima snagu dopunskog argumenta. Jednostavno, uproštavanje jezika koje se njime zagovara stoji, ali nam nije zaista toliko neophodno da bi uvodili, našem jeziku neprirodne, nove izraze. Sledeći argument je uticaj jezika na razvoj mladih osoba. Ovo zaključivanje je slično onom neobičnom (da se kulturno izrazim) predlogu s početka teksta. Velika većina profesija u našem jeziku stoji u muškom rodu što navodno dovodi do toga da djevojke i žene ne vide sebe u tim ulogama. Iz nekog razloga se smatra da, ako je rudar muškog roda, Ivana ne može sebe vidjeti u toj ulozi. Praksa nam pokazuje da ovako nešto zaista nije tačno. Uzmimo gorepomenutog psihologa, to je imenica muškog roda a opet ogromnu većinu diplomiranih psihologa, kao i studenata psihologije (čini mi se nekih 80%) čine žene. Isti slučaj je recimo sa ginekolozima (iako je “taj” ginekolog) ili računovođama. Sve su to pretežno ženska zanimanja iako nose imenice muškog roda. Pristalica sam teorije da jezik u velikoj mjeri utiče na naša razmišljanja i osjećanja, a samim tim i na naš razvoj i mogućnost ostvarenja ali u ovom slučaju se pokazuje da su razlozi naših karijernih izbora negdje drugo.

            Ostaje glavni argument, takozvana politička korektnost na kojoj se najviše insistira. Zašto, ako Stefan Đukić, osoba muškog roda, može u svojoj diplomi da ima titulu diplomiranog filozofa (isto muškog roda) a njegova koleginica “ta i ta”, ženskog roda, nema titulu ženskog roda u svojoj diplomi? Sa čisto jezičke strane, ne vidim smislenost ovakve teze, štaviše smatram je kontraproduktivnom. U značenju riječi bitne su mnoge stvari, ali pol nije jedna od njih i smatram da je naša dužnost da samu suštinu riječi ne razvodnjavamo slučajnostima. Potrebno je afirmisati šta je to filozof, psiholog, računovođa, stolar, pekar, nadzornik i tako dalje, naročito danas kada se svi slažu u tome da je školstvo u rasulu, da je znanje devalvirano nemamo vremena da se bavimo ovakvim stvarima. Ako bi insistirali da je problem što je filozof imenica muškog roda (a nema ženskog parnjaka), to znači da mi filozofa isključivo shvatamo kao bradatog starca koji nešto mudruje. Ali ako bi filozofa shvatali kao osobu koja gaji zdrav skepticizam, koji se čudi ustrojstvu svijeta i pokušava da ga odgonetne, kome spekulativno mišljenje, ali i suština egzistencije predstavlja poziv, onda rod prestaje biti bitan. Tako stvari stoje i sa ostalim profesijama. Ukratko, insistiranje na političkoj korektnosti povodom roda imenica po meni predstavlja korak u pogrešnom pravcu. Treba težiti depersonaliziciji pojmova i afirmisanju njihove suštine, zato što ideja filozofa, pisca, doktora, ali i ideje pravde, milosrđa i Boga nemaju pol u sebi i nema potrebe da im ga namećemooji nemaju utemeljenje ni u zdravom razumu. Da li mislite da to što je Pravda ženskog roda, znači da su osobe muškog roda nepravedne i da moramo da imamo muškog parnjaka te imenice, recimo “pravdo”. Ne slažem se sa tim, kao što se ne slažem sa tim da majka treba postati samo jedan od roditelja i time da izgubi na svojoj prelijepoj posebnosti.

Bježati ka

            Kada razmišljamo o jeziku ili ga jednostavno govorimo, određene riječi spajamo bez razmišljanja da li bi one mogle funkcionisati na bilo koji drugi način. Takav je slučaj kad recimo kažemo da je osoba „oporavljena od nečeg“. Ako pomislimo da se neko oporavio, uvijek tu misao prati predlog „od“, zato što taj neko mora biti oporavljen od nečeg, inače zašto uopšte počinjati priču. Iako tu ne postoji neka logična nužnost, mogli smo reći da je on oporavljen zbog, ili oporavljen uprkos ili nešto treće, ali nekako te sintagme skoro da ne koristimo.

Jedan takav spoj riječi predstavlja moju današnju temu. Kada govorimo o bježanju, uvijek ga koristimo kao bježanje od nečega, nije bitno za našu priču čega. Jednostavno, ako smo već priznali da smo bili prinuđeni da bježimo, red je da spomenemo šta nas je to natjeralo na bijeg jer je to najšire prihvaćena forma tih riječi. Uvijek se bježi od nečeg (ili eventualno zbog nečeg), a ne do, uprkos, sa ili, a to će biti naša tema, nikad se ne bježi ka nečem. Ako koristimo predlog “ka”, onda smo prije toga uglavom koristili neki “mirniji” glagol kretanja, recimo idemo, putujemo, hodamo i ili eventualno težimo ka nečem. Nije potrebno ovo dalje da obrazlažem, riječi bježati ka se ne koriste zajedno i tu ne treba dalje izmišljati toplu vodu.

Ipak, jezik je živa stvar i riječi treba shvatati prije kao lego kockice. Istina, one možda jesu predviđenje za spravljanje onoga što nam kažu u uputstvu, ali ako pustimo našoj mašti na volju, možemo napraviti neke nove oblike, i tako od nečega što je bilo predviđeno za kamion, mi napravimo svemirski brod, jahtu ili zgradu. Taj novi oblik nam može biti upotrebljiviji, ljepši a samim tim i bolji od onog što je bilo namijenjeno. Takva je stvar i sa jezikom, rečeno nam je kako da ga upotrebljavamo, ali ako postoji način da ga koristimo bolje i ljepše i još važnije, ako može učiniti naš i život drugih ljepšim, onda smo dužni da se sa njim igramo kao što smo se nekad igrali lego kockicama. Ako sumnjate i pozivate na poštovanje pravila, jer smatrate da jezik održava suštinu stvari u objektivnom svijetu, time odričete svaki kreativni rad, borite se protiv svake poezije i proze, protiv mnogo lijepog i inspirativnog umovanja i najgore od svega, odričete čovjeku mogućnost da bude čovjek, već pravite od njega mašinu za bilježenje.

Zato želim da pričam ovom prilikom o bježanju ka, koliko god ta sintagma djelovala na prvi mah neprirodno. Moram prvo razjasniti zašto uopšte govorim o bježanju. Da živimo u nekom idealnom svijetu, vjerovatno ne bi nikad bili primorani da bježimo, već bi svaka kretnja bila plod zadovoljstva, a ne straha i potrebe. Ali prelistajmo samo današnje vijesti iz svijeta. Japan je podigao stepen opasnosti od radijacije na 7, što je najviši mogući nivo i izgleda da stanje u elektrani Fukušima prijeti da bude gore od onoga što se desilo u Černobilu prije 25 godina. Spekuliše se da do pretjerane kontaminacije radioaktivnim materijama dolazi zbog oklijevanja vlasti da potpuno ugase reaktore i krenu u njihovo zatrpavanje. Umjesto toga oni su se nadali da će sanirati preveliki problem kako bi imali što manje novčane gubitke i ta pohlepa prijeti da bude kobna po mnoge obične ljude. U međuvremenu za bombardovanje Libije, samo su SAD potrošile preko 600 miliona dolara, cifra kojom su mogli da riješe siromaštvo u makar jednoj afričkoj zemlji, a oni su taj novac “uložili” donoseći siromaštvo i patnju onima koji do sad nisu bili u takvim problemima. Ove globalne primjere možemo onda prevesti na mali nivo, i pročitati da su neke siledžije prebili i pokrali staricu, da je u obračunu kriminalaca stradala djevojčica koja je tuda prolazila i tako dalje. Iste bolne primjere ćemo naći u našim životima, svako ima svoje, nećemo ih nabrajati.

“Teret ovog svijeta je pretežak za leđa jednog čovjeka, a svjetski bol prejak da bi ga jedno srce nosilo u sebi”, pisao je Oskar Vajld i ništa ne možemo dodati toj misli. Opet, neki od nas ne mogu ignorisati sve to. Ne kažem da trče od nesreće do nesreće i plaču kako je sve nepravedno i teško, već jednostavno, pogađaju ih neke stvari, osjećaju ih kao da se njima dešavaju, možda zato što su im se nekad i desile i onda nanovo proživaljavaju i saosjećaju. Zbog svih tih teških stvari prinuđeni smo da bježimo, da bi nekako sebi olakšali sav taj teret. Tako možemo reći da bježimo od svjetskih nedaća, od nepravde, tuge, patnje i bola. Moramo bježati da se ne bi raspali ili se predali potpunom pesimizmu i mraku. I baš tu bih ja uključio ovu jezičku igru o kojoj pričam, nećemo više bježati od nečega, već bježati ka nečem, kad smo već očigledno prinuđeni da to činimo. Bježimo ka, zato što je to naša snaga da bi se borili protiv negativnog, da bi, ispunjeni nečim lijepim (tim nečim ka čemu smo pobjegli, u čemu god nalazimo tu ljepotu, sreću i snagu) mogli da opstajemo u tom tužnom svijetu i da naše činjenje uvijek bude na dobro tog istog svijeta. Bježanje od nije samo po sebi loše, ali daje našim mislima fokus prema tome lošem, zato što u toj riječi kažemo da bježimo od recimo patnje. Ali ako bježimo ka, onda je akcenat stavljen na to lijepo, na tu našu snagu, bježimo ka osmjehu, bježimo ka knjizi, ka ljubavi, ka vjeri u bolje. Ne zaboravljamo da ono loše postoji, jer inače ne bi bježali, ali nas ono ne deprimira, zato što mi bježimo u ono lijepo koje će nas okrijepiti i dati nam snage da ponovo izađemo na oči lošem, ružnom i nepravednom. To je ispravna snaga eskapizma, koji u zdravim količinama ima isključivo pozitivan uticaj na nas, pokazujući nam jedan bolji put koji mi usvajamo i onda pokušavamo unijeti u ovaj svijet, kakav je da je.  Eskapizam nas može održati i dati nam razloga da se borimo iz dana u dan. Zato ja neću više bježati od, već ću uvijek, kada me primoraju, bježati ka, da sjutra ne bi bilo potrebe za bilo kakvim bijegom. To je još jedan vid borbe protiv negativnog.

Korupcija i nepotizam i kako protiv njih

            Ako postoji nešto zajedničko svim državama koje su ispale iz Jugoslavije, to je ogroman problem sa korupcijom svih vrsta i na svim nivoima. Postoji više uzroka tome, ali nesumnjivo da u velikoj mjeri leži u tome što je prelazak sa socijalističkog na neoliberalni koncept ostavio more prilika za prevarante i pokvarenjake kojih u našim državama imamo na izvoz, i koji su više nego umješno iskoristili rupe koje su nastale u tranziciji između ta dva sistema. Tome dodajmo stare navike namještanja poslova, radnih mjesta i svih drugih pogodnosti ako ste bili rođak, prijatelj nekog partijskog čelnika, te ako ste sami partijski čelnici. Jedina razlika između tog i ovog sistema je što su danas takva nepočinstva legalizovana. Vi se prijavite na konkurs ili tender, ispunite sve uslove i dostavite vašu ponudu, sigurni da ste učinili najviše što ste mogli, a nekad i najviše što je moguće ponuditi. Ipak, neko drugi dobije mjesto ili posao, a pošto ponude najčešće nisu transparentne vi ne možete znati šta je taj neko drugi ponudio ili kakve je kvalifikacije naveo pa vam ostane samo da se češete. S druge strane, možda poznajete osobu ili firmu koja je bila “bolji” izbor od vas i pritom znati da on/ona/oni nikako nisu bolji od vas, nego da su stvari veoma drugačije. Ovo se često dešava. Opet, čak i ako je izbor bio transparentan i naizgled je najbolja ponuda zaista pobijedila, vi možda znati da su podaci našminkani a traženo znanje i diplome isfabrikovane ali ne možete ništa uraditi. Proces je legalno okončan i njegovom obaranju se teško možete nadati, čak i kada bi on uslijedio, to bi došlo toliko kasno da ne bi više bilo bitno.

            Korupcija u svom osnovnom značenju predstavlja promjenu na gore, kvarenje, iz onog čistog i prostog nastaje nešto iskvareno, nesavršeno, pogrešno. U slučaja država radi se o dekandenciji vrline, pravde i morala i najčešće se koristi kao pojava potplatljivosti ljudi zaposlenih u državnoj administraciji, nezavisno od pozicije koju zauzimaju. Otud stalno pominjanje da je neko “korumpiran”. Češće od potplatljivosti, korupcija dolazi u obliku nepotizma, odnosno favorizovanju rođaka ili prijatelja bez uzimanja u obzir njihove prave vrijednosti, kao u primjeru koji sam naveo gore.

            Svi znamo da ovako nešto postoji i da je svuda oko nas, na svakom mogućem mjestu i nerijetko se upitamo šta nam je činiti? Kao i sa svakim pitanjem koje se odnosi na neko loše stanje u državi, većina će odgovoriti da to nije fer ali da ne možemo apsolutno ništa uraditi. Oni malo optimističniji se nadaju da će kojekakve evropske komisije i međunarodne antikorupcijske agencije počistiti i naše dvorište, eto, zato što su tako dobri i njima to odgovara. Treći se nadaju da će se sve nekako srediti i da makar naša djeca neće imati ovih problema. Lijepo je misliti na svoju djecu i njihovu djecu i sve druge članove generacija koje dolaze ali to ne znači da ste vi sami nešto manje vrijedni i da ne treba da želite dobro za sebe. Loše je kada se radi nešto (recimo, netaktično trošenje energenata) zbog čega je dobro nama a neće biti dobro onima koji dolaze, ali ne činiti ništa dobro u ovom vremenu zato što imamo utjehu da će nekome nekada biti bolje je, jednostavno rečeno, neozbiljno i slabo. Što se tiče svih tih evropskih i svjetskih inicijativa, one će možda, ako im bude u interesu, jednog dana zavesti red zbog koga će nama, običnim građanima biti bolje, ali sama svijest će tu malo dobiti, bićemo primorani da ne činimo istinski loša djela i to nije nikakav uspjeh, to bi trebalo da se podrazumijeva.

            Imam par ideja kako bi moglo nešto da se uradi, makar na ličnom nivou, nešto što ne škodi nimalo a može da pomogne i podigne svijest o ovakvim problemima. Sigurno svi znate ljude koji su došli do pozicija koje ne zaslužuju partijskim vezama, zato što su na razne načine vezani sa nekim moćnicima iz svijeta politike i “biznisa”. Neki od njih zauzimaju nebitne pozicije i možda samo primaju platu da bi smetali i ne radili ništa. Drugi su pak uzeli mjesto koje zaslužuje neko bolji i vrijedniji, a treći, oni najopasniji, uprkos svojoj nestručnosti zauzimaju mjesta koja moraju biti povjerena boljim i stručnijim ljudima, takva su mjesta recimo ljekara. I ovdje se pokazuje koliko je korupcija opasna, zato što će vaš život možda zavisiti od nekog ko se tu našao prevarom i kršenjem mnogo moralnih i zakonskih načela. Naravno ovakve prevare postoje i na velikom ali čisto sumnjam da iko ko ovo čita planira da učestvuje na tenderu za izgradnju mostova, auto puteva ili hotelskih kompleksa pa to možemo ostaviti sa strane. Problem je u tome što za ljude koji na takve načine dolaze do pozicije ne govorimo da su loši, da su prevaranti, da su smradovi, sami dopišite izraz koji preferirate. Ne, mi za njih kažemo da su se snašli, a za one koji se bune protiv toga da su zavidni, a za partijske šefove i moćne tate kažemo da vole svoje familiju i da je lijepo što čine za prijatelje i porodicu. Jezik ima veliku moć i ako sumnjate u to samo pogledajte način na koji izvještavaju svjetske medijske agencije. Negdje kažu opozicija, negdje pobunjenici, negdje mirni demonstrantni, a negdje teroristi i zlikovci za ljude koji maltene izgledaju isto a svakako koriste iste metode. Samo je pitanje na čijoj su strani, i ako su na našoj potrudićemo se da im damo pozitivnu odrednicu i pribavimo im sve simpatije jer će nam možda nekad biti potrebni. Znate i sami da ovo radi, osjetili ste na svojoj koži ako ste iz Srbije ili Crne Gore. Mogli ste biti najiskreniji pacifisti ali ako bi ste pričali sa ljudima sa zapada često bi vas podozrivo gledali i očekivali da se izvinite za sva ubistva koja ste učinili, jer vas je njihov medij takvim učinio. Poenta je da, ako za ljude koji preko veza sa vladajućim partijama dobijaju poslove i pozicije kažemo da su se “snašli”, time im samo dajemo za pravo i poručujemo da, kad mi budemo imali veze, i mi ćemo se “snaći”. Ali ako kažemo da su slabići, poslušnici, nemoralni, i ako tu pojavu budemo stalno ocjenjivali istinski negativno, možda će se nešto promjeniti, makar u vašoj svijesti i svijesti ljudi oko vas. Možda će se makar jedan od njih posramiti i odustati od svoje pozicije. Možda neko drugi neće htjeti da “sredi” tako neku funkciju, jer će osjećati grižu savjesti. To ne možemo znati dokle god ovako loša djela ne nazivamo onako kako zaslužuju. Naravno, možda je nečija alternativa bila da umire od gladi, ali takvi ljudi zaista rijetko mogu naći vezu igdje, najčešće su to oni koji imaju dovoljno ali bi htjeli da imaju i više i samim tim zaslužuju našu porugu. To bi mogao biti prvi nivo, potpuna promjena riječi i misli koje imate za takve ljude i za takva činjenja, što više glasova pobune, to će se bolje osjetiti da neka bolest postoji. Drugi nivo bi bio nešto ličniji. Možda surovo zvuči, ali bi sigurno trebali da budemo malo neprijatniji i snishodljiviji prema onima za koje znamo da su preko veza ušli na mjesta koja zaslužuju bolji, sposobniji i školovaniji, zato što to nije ništa manje sramotno nego nešto ukrasti ili nekoga slagati. Pogotovo kada se radi o državi, jer je ona svojina svih nas, ne postojite vi radi države (i partijskih službenika) već svi oni postoje radi vas. Takođe, glavna odgovornost je na vama, da ne pričate protiv korupcije kada vas pogađa, a da koristite njene pogodnosti na sledećem ćošku. U tom slučaju niste ništa bolje od loše države u kojoj živite i samo doprinosite onoj staroj – kakav narod, takva vlast.

Napred Gadafi!

            Teško je ovih dana voljeti Moamera Gadafija. Mediji u svijetu kao i kod nas čine sve da blate i izvrnu ruglu libijskog vođu revolucije (što mu je i zvanična titula kojom vlada zemljom). Pokazuju nam jednog ekscentričnog čovjeka, koji se uglavnom oblači na čudan i nama stran način, okružen ženskim tjelohraniteljima i kažu da koristi plaćenike da bi se razračunao sa nemirnim dijelom zemlje i da je naredio pilotima da bombarduju demonstrante. Takođe kažu da posjeduje ogromno bogatstvo i da je diktator, da ne poštuje nijednu vrijednost civilizovanog svijeta. Sa druge strane su uglađeni svjetski državnici, demokratski izabrani, školovani u najboljim školama, među njima i jedan dobitnik nobelove nagrade i vidimo ih kako napadaju istog tog Gadafija, ali samo zato što ih je on primorao na to, što je odlučio da se krvavo razračuna sa opozicijom a oni mu to ne mogu dopustiti.

            Ipak kada čitate komentare po domaćim sajtovima, vidjećete da preovladavaju oni koji ga podržavaju a da su glasovi koji navijaju za „međunarodnu koaliciju“ u velikoj manjini. Ako otvorite fejsbuk, naići ćete na veliki broj ljudi koji je za glavnu sliku na svom profilu stavio Gadafijev lik, ili zelenu Libijsku zastavu, ili orla sa grba. Ako budete malo dalje tražili vidjećete da grupa „Support for Muammar al Gaddafi from the people of Serbia“ u trenutku dok ovo pišem ima 37565 članova, a grupa „Gadafi brate, Crna Gora je uz tebe“ je za samo dva dana skupila 2,669 poštovalaca. Kao poređenje za Crnu Goru mogu vam dati grupu koja poziva građane Crne Gore da se na predstojećem popisu izjasne kako govore crnogorskim jezikom, grupa koju je očigledno sponzorisala vlada i/ili neka od političkih partija. Ona je od septembra prošle godine skupila 3,796 ljudi. U svakom slučaju, internet je odličan pokazatelj da Srbi i Crnogorci ovih dana navijaju za Gadafija i da je većina tekstova i komentara na neki način povezana sa podrškom Libijskom narodu i njihovom lideru.

            Neki će reći da nešto nije u redu sa nama, da nas ničemu nisu naučili naši „zapadni prijatelji“ i da smo i dalje fašisti opterećeni nacionalizmom, devedesetima i anti-zapadnjaštvom. Ovako nešto ne ide dalje od obične uvrede i više govori o onima koji izriču takve stavove a ja bih iskoristio sledeće redove da objasnim svoj stav i vjerovatno stav većine koji danas navijaju za Gadafija i Libijce. Neprijatelji jednog čovjeka mogu dosta toga da nam kažu o njemu i to je suština ove priče. Dok je sukob u Libiji bio isključivo između vladinih snaga i pobunjenika, ljudi na ovim prostorima su imali uglavnom ambivalentan stav. Neki su podržavali pobunjenike i nadali se demokratiji ili nekom socijalističkom samoupravljanju. Drugi su navijali za Gadafija zbog ličnih simpatija prema njemu. Ipak većina nas je posmatrala to kao unutrašnju libijsku stvar o kojoj ne možemo znati dovoljno jer nismo tamo, niti imamo rođake ili prijatelje koji bi nam mogli objasniti pobliže kakva je priroda sukoba, jer ako su nas nečemu naučili ratovi devedesetih to je da sukob nikad nije crno-beo i da nema tako nečeg kao što su dobri i loši momci kada se potegne oružije. Što se samog Gadafija tiče, svjesni smo da on nije među „dobrim momcima“ čim je toliko dugo na vlasti, da posjeduje ogromno bogatstvo i da se ponaša osiono jer mu to položaj dozvoljava.

            Ovo se promjenilo prije par dana, nakon što je počela operacija "Odisejeva zora". Dilema više ne postoji, onaj ko protiv sebe ima zapadnu vojnu mašineriju je na našoj strani. Razloga za ovo ima više. Prvi je logičan, te iste zemlje su bombardovale SR Jugoslaviju odnevši sa sobom preko 2000 nevinih života, koje su nonšalantno upisale kao kolateralnu štetu. Pogađali su bolnice, televiziju, putnički voz u pokretu i razne druge civilne ciljeve i usmrtile ljude koji ništa nisu imali ni sa Miloševićem ni sa Albancima, već su se samo našli u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Njihove porodice nisu dobile odštetu, kao ni jednu riječ izvinjenja, već izjave kako bi trebali da objasnimo svojoj djeci da smo za to sami krivi, da NATO predstavlja dobre momke. Ali osim tog emotivnog razloga ima i drugih. Navijati za autsajdera je nešto najprirodnije svakoj normalnoj osobi i tako mi, nepopravljivi idealisti i optimisti, želimo da vidimo kako libijska odbrana, malobrojna, neiskusna, slabije obučena i opremljena može da odoli najmoćnijoj svjetskoj sili. Tako nešto bi nam dalo tračak nade da se svjetskim siledžijama može odoljeti i da postoji neka nada da neće sila uvijek da nam kroji sudbinu. Treći je u iskrenosti. Kada se Gadafi obračunavao sa pobunjenicima rekao je da će ih razbiti, da neće pokazati nikakvu milost i on je to zaista mislio. Sarkozi, Obama, Kameron i ostali govore o tome kako žele da zaštite civile, da spriječe sukobe, da uvedu demokratiju. Za tako nešto su dostojni prezira jer nema osobe koja je povjerovala u ovo. Koncesije na naftu zapadnim zemljama ističu u sledeće dvije godine i prijeti im da izgube veoma važno izvorište crnog zlata. Suština je da, ako i jedni i drugi imaju loše metode i ciljeve, onaj koji laže će uvijek biti gori u očima svijeta. Četvrti razlog je nekako intiman, libijski lider je bio uz nas više puta kada nam je bilo teško. Slao je naftu kada smo bili pod sankcijama. Osudio je bombardovanje 1999 godine i poslao pomoć. Zato smo mi sad uz njega i njegov narod. Poslednji razlog koji ću da navedem, mada ih ima još mnogo je sigurno najbitniji. Na našem slučaju se najbolje pokazalo da u ovakvim avanturama uglavnom stradaju nevini civili, ljudi koji nemaju veze ni sa jednom stranom, koji žele da žive svoje normalne živote kao i dosad i ne interesuje ih puno previranje za bilo kakav interes. Preko njihovih leševa će se ostvariti „borba za bezbjednost civila“ a oni će, kao u našem slučaju, biti otpisani kao kolateralna šteta, čija su prava očigledno manja od krave na nekoj farmi.

            Zbog svega ovog, ali i zbog mnogo drugih stvari danas govorimo neke stvari. Govorimo da volimo Libiju kao što je ona nas voljela 1999. godine i pružamo joj svu moguću podršku. Govorimo napred Gadafi, porazi strane zavojevače. Govorimo izdrži pukovniče, zbog libijskog naroda, zbog svih nas koji smo bili pod bombama, zbog svih koji su bili maltretirani od strane siledžija. Nije više bitno šta si dosad radio i ko si bio, ti si sada simbol borbe malog čovjeka svuda. Tužno je što vjerovatno nećeš uspjeti, ali do tog trenutka, svi ovi ljudi a i ja među njima navijamo za tebe. Napred Muamere al Gadafi!