Protiv Negativnog

петак, 31. август 2007.

Akcioni heroji

Postoji mnogo načina sa kojih možemo upoređivati filmove nekad i sad. I dok je najlakše govoriti kako više nema filmova kao što je Kazablanka ili Kum (zavisno koji period preferirate) i kako je danas Holivud izgubio i ono malo šmeka što je imao, s druge strane evropski film samo povremeno zasija, do nezavisne produkcije je teško doći (i često nas dovodi do razočaranja da nema više svjetlih tačaka kao što je bio Džarmuš a da svaki iole dobar film po pravilu propadne). Zato se većina okreće dalekom istoku koji nas s vremena na vrijeme zaista oduševi, ali našim srcima će uvjek biti bliža evropska i američka produkcija te ćemo se iznova i iznova žaliti kako „filmovi nisu što su nekad bili“. Kakve sad ovo veze ima sa naslovom? Pa recimo da sam htio da uzmem jednu drugačiju poziciju posmatranja raspadanja main-stream filmske industrije, kroz prizmu umjetnički najoskudnijeg žanra – akciju i njene glavne predstavnike koji nas opuštaju – akcione heroje.

S jedne strane sam izabrao tri glumca koja su na svoj način obelježila period od druge polovine sedamdesetih do polovine devedesetih, i koji su vjerovatno najkvalitetniji izdanci ovog žanra: Silvester Stalone, Arnold Švarceneger i Brus Vilis. Prvi medju njima je Slaj Stalone koji je svoj najveći uspjeh doživio sa svojim spisateljskim prvjencem – Rokijem. Zanimljivo je da je scenario za ovaj film urađen u samo tri dana, ali je uprkos tome film imao 10 nominacija za oskara (Stalone nominovan za najboljeg glumca i najbolji scenario) a osvojio 3, medju njima i onaj za najbolji film. Nakon ovog uspjeha kritika je u Staloneu vidjela novog Marlon Branda, ali on nikad nije uspio da dostigne nivo Rokija iz prvog dijela. Ostaće zapamćen kao glumac koji je odbio uloge u velikom broju hit filmova (Petparačke priče, Niske strasti, Lijepa žena, Umri muški...). Ipak, nakon Rokija Staloneu je dobro išlo, snimio je par dobrih filmova zaključno sa Rambom, prvim dijelom koji je naišao na uspjeh i kod kritike i kod publike. Ovo je vjerovatno i poslednji izrazito dobar film sa Staloneom u naslovnoj ulozi (sve do 2006-te i spasa Roki franšize u šestom nastavku pod naslovom Roki Balboa) a nakon njega kreću svi filmovi koji ga oslikavaju kao istinskog akcionog heroja: Roki 2, 3, 4; Rambo 2 i 3; Kobra, Tango i Keš pa ulazak u devedesete sa Specijalistom, Alpinistom, Sudija Dred... Prosto se čovjek zamisli zašto je glumac koji je tako obećavao snimio toliko glupih filmova, ali kada pogledamo sa ove distance te neozbiljne, akcione filmove je prijatno gledati, pružaju odličnu zabavu i opuštaju nas. Zašto je Stalone kao akcioni heroj bolji od ovih što imamo danas? Znao je junački da primi batine, pa i sam da bije sa stilom, pokušavao je sebe ozbiljno da shvati, pokazivao je ukupno dva osjećanja u filmovima (i prilikom oba se drao, bilo da je tužan ili srećan) kapci su mu uvjek poluspušteni a usna smiješno iskrivljena, ukratko čovjek je imao dušu za svoje filmove i nagrađen je od publike velikom fan bazom. Što se mene tiče, kad god je u osnovnoj školi bila priča ko je jači – Švarci ili Van Dam (iz nekog glupog razloga je bio popularan) ja sam uvjek govorio da je Stalone bolji od obojice, čisto da se razlikujem. Možda sve što sam naveo ne zvuči nimalo pozitivno ali pogledajte film Roki Balboa i uporedite ga sa sličnim filmovima danas i vidjećete da u njemu postoji neka magija, nečeg starog a dobrog, nečeg što danas nemamo

Iste godine kada je Stalone snimio prvi dio Ramba, na scenu se probio meni najsimpaticniji akcioni heroj – Arnold Švarceneger. Bodibilder, glumac, političar, teško da je iko očekivao da će ostaviti ovako veliki trag u svjetskoj istoriji a nema osobe na planeti koja nije čula za Švarcija. Probio se sa filmom Konan Varvarin, vjerovatno jedinom filmu u kojem je bio potpuno ozbiljan. Usljedili su veliki uspjesi sa Terminatorom, Komandosom, Predatorom, Trkačem i Crvenim Usijanjem. Osamdesete su zbilja bile plodne za ovog glumca i njegovu metalnu facu, bitno je istaći da, iako su mu se uloge razlikovale, sve su imale isti šmek i u svim ulogama je briljirao. Zli jezici će radije reći da čovjek ne umije da glumi, da drži istu metalnu facu tokom svakog filma i da izgovara 3 rečenice po filmu jer za bolje nije. Ali ne tražimo od Švarcija da bude Brando, Nikolson, Piter Selers ili Robert DeNiro, od njega tražimo da bude kul i da bije negativce (ili da bude zao na prihvatljiv način kao u prvom dijelu Terminatora). Devedesete su donijele njegov najveći uspjeh, Terminator 2 i rečenicu po kojoj ćemo ga uvjek pamtiti: „I’ll be back“. Jer ne postoji osoba koja više liči na kiborga ili androida od Arnija. Poslije ovog filma mogao je slobodno da se penzioniše iako je imao još nekoliko prilično dobrih filmova među kojima se ističu Istinite laži i Poslednji akcioni heroj. Oni nam dobro pokazuju još jedan aspekt akcionih heroja koje je oslikavao naš junak, simpatičan smisao za humor. Za razliku od Stalonea, Švarci nikad nije sebe preozbiljno shvatao i u svakom filmu je bila makar jedna scena u kojoj bi se našalio na svoj račun a u Poslednjem akcionom heroju čak dolazi do toga da on nije glumio u svojim filmovima te na šta bi onda filmska industrija ličila (sa sve posterom Terminatora 2 sa Staloneom u naslovnoj ulozi). Do današnjih dana izašao je još jedan film vrijedan gledanja, Šesti Dan, dok je ostale bolje propustiti, naročito Kraj Dana. Jedan od zapaženijih viceva Robina Vilijamsa je „da je od Švarcenegera na filmu vjerovatno jedino Lesi imala manje rečenica“ ali to nam je potpuno nebitno jer je čovjek zaista svašta dostigao, i prešao put od bodibildera, Mister Olimpije, preko vrlo zapaženog glumca do guvernera Kalifornije i jedan je od malobrojnih ljudi u šou biznisu kojem bi rado stegao ruku (mada bi to vjerovatno rezultovalo u tome da mi slomi par kostiju u šaci ako bi i on uzvratio stežući moju). Sve u svemu, filmska industrija bi bila oštećena u slučaju da Arnold nije postojao, i hvala mu na zabavi koju nam je pružao

Treći u ovoj ekipi je Brus Vilis koji je prošao obrnuti put u odnosu na Stalonea, od punokrvnih akcionih filmova do nešto ozbiljnijih. Mogućnost da se pominje u istoj priči sa gorepomenutom dvojicom su mu obezbjedila prvenstveno 3 filma Umri Muški (četvrti već i nije previše zabavan, mada je tome možda kumovao katastrofalni snimak i užasan titl). Uloga Džona MekLejna je obilježila njegov stil akcionog heroja i na neki način je ponavljao i u Petom Elementu i u Petparačkim Pričama pa čak i u Armagedonu. Uvjek je gunđao, nije bio potpuni pozitivac već je stalno imao neke neprijatne crte u karakteru ali je prije svega bio zabavan. Njegova najkvalitetnija izdanja su bila u filmovima drugačijeg tipa, u Šestom Čulu i u 12 Majmuna te ga čini glumcem koga ozbiljnije shvatamo od prethodne dvojice. Zato mu i teže opraštamo promašaje kao što su Šifra Merkur, već pomenuti Armagedon ili komedija bez ijedne dobre fore Ubica Mekog Srca. I poslednji veoma dobar film u kojem je pružio odličnu rolu je Grad Grijeha. Da zaključim, i on je na svoj način obilježio žanr akcionih filmova i ostavio svoj pečat na nešto drugačiji način od prethodne dvojice.

Nasuprot njima, šta imamo danas? Samo neke pokušaje akcionih heroja u likovima Vin Dizela, Dvejn Džonson (The Rock), Džejson Statam i slični. Oni na razne načine pokušavaju iskopirati gorepomenute legende, pa recimo Dizel pokušava da piše scenarije za svoje filmove i da nešto režira, te da sebe ozbiljno shvati u šou biznisu kao Stalone. The Rock je došao iz druge branše (profesionalno rvanje) u glumu, počeo sa epskim filmom i stalno se razbacuje sa svojim mišićima, nešto kao Švarceneger. Statam opet želi da glumi u ozbljnim filmovima (i to mu uspjeva u filmovima Gaj Ričija ali niko ga drugi neće) a samo u ponekom akcionom gdje je uvjek neko izvodi neko gunđalo ili nekog zajebanta, čak je i proćelav kao Vilis. Situacija je toliko loša da je čak i prosječno dobar akcioni film Umri Muški 4 bolji od bilo čega u čemu je učestvovala ova nova ekipa, da se oni jedva mogu mjeriti sa drugom ligom starijih akcionih heroja (Dolf Lundgren, Čak Noris, Stiven Sigal...) ali i tu im je vrlo teško da se izbore. Za kraj još samo da pomenem najkatastrofalnije akcione heroje u likovima Toma Kruza i Met Dejmona. Onaj ko je ovoj dvojici dozvolio da izigravaju neke opasne momke, tajne agente i slično je definitivno najgluplji čovjek na svijetu, obojica imaju lica i konstituciju da bi ste pretpostavili da ih vaša mlađa sestra može pojesti za doručak i onda vam takve likove serviraju kao opasne i kul? Nešto je definitivno pogrešno u filmskoj industriji kada se ovakvi potezi prave. I kako sad može na pamet da nam padne da tražimo istinski dobre filmove u SAD i Evropi kada u ovom, umjetnički lošem žanru nemamo istniskih zvijezda? Situacija je jasna, film odumire, televizijska produkcija ga sve više i više guta ali o tome detaljno u nekom drugom tekstu.

3 коментара:

Australijanac је рекао...

The decline in the movie industry was made blatantly obvious when Vin Diesel got his first role. I totally agree with your opinion on action movies, but I do think that Bruce, Sly and Arnie should really know when to stop making movies, it looks like Arnie finally got it into his thick robotic head, as for the other to someone should shag some sense into their brains. They're old, I'm honestly surprised how Rocky Balboa came out, I expected it to be shit, but...Sly, go to a retirement home and die peacefully with your 2 facial expressions as your only friends

S је рекао...

Nisi morao bas na engleskom pisati prijatelju :)
Sto se tice svega sto si rekao, slazem se, ali ja sam se bazirao na filmove koje su oni snimali tokom osamdesetih, pocetkom devedesetih i (u Staloneovom slucaju) krajem sedamdesetih, kada su bili na vrhuncu slave.
Slaj je povratio vjeru fanova u sebe sa Roki Balboa filmom al ce to sigurno sada prokockati sa Rambo 4

australijanac је рекао...

ma ne seri rekao sam ti da sam tada pisao neke referate pa da mi je lakshe bilo na engleskom. Bruce je po meni isto to napravio sa die hard 4.0 ali obavezno ovo .0 jer bez toga nije fora