Protiv Negativnog

среда, 27. фебруар 2008.

12

Smatrao sam da je malo vjerovatno da će ikad jedan rimejk biti zaista bolji od originala na koji se ugledao iz prostog razloga što današnji filmovi ne mogu biti toliko dobri koliko su bili nekad, te što se ne prave rimejkovi loših filmova. Šta zapravo podrazumjevam pod rimejkom koji je prevazišao original? To bi trebao da bude tako dobar film da onaj originalni postaje nepotreban, da ga možemo odložiti u neku fioku, te da bi jedini razlog da ga pogledamo bio iz čisto istorijskog pogleda na film, ništa više. Ovo ostvarenje Nikite Mihalkova je upravo takav uspjeh, rimejk koji je daleko prevazišao djelo na koje se ugledao. Dvanaest ljutih ljudi (12 angry men) je jedan od najvećih klasika iz zlatnog doba američke produkcije, sa blistavom naslovnom ulogom Pitera Fonde, film izuzetne snage iako u njemu nema ni jednog momenta akcije, i za koji sam sumnjao da će ikad biti prevaziđen. Prva bitna razlika je što je nova verzija duža za nekih sat i deset minuta. I u tom dodatom dijelu leži prava snaga filma, jer iako je pozornica premještena, iako je na optuženičkoj klupi Čečen, a ne neki obični Američki propalitet ta promjena nam ništa ne znači. Većina dijaloga iz originala je sačuvana, način na koji jedan od porotnika pokušava ostale ubjediti u naizgled nemoguću nevinost optuženog je skoro identičan originalu, mada su likovi ovdje upečatljiviji i gluma je mnogo bolja (po riječima samog Mihalkova tu su najbolji glumci koje Rusija trenutno ima) mada to može zvučati nemoguće. Prva bitna razlika je reakcija svakog od porotnika nakon što promjene svoje mišljenje. Oni doživljavaju pravo umno očišćenje, katarzu, te svaki od njih priča po jednu fascinatnu priču iz sopstvenih života (čega nije bilo u originalu i to je jedna od pozitvnijih strana ove verzije) koje su tako dobro smišljene, da morate povjerovati u realnost istih. To me dovodi do možda najveće pozitivne strane filma, on je potpuno realan, al ne u smislu da je obično preslikavanje života, već u najboljem maniru junaka tragike pokazuje likove koji su u konfliktu sami sa sobom, te način na koji to prevazilaze, to suđenje ne odlučuje samo sudbinu osuđenog, već i svih porotnika, čija je muka jednaka, ako ne i veća, zato što su u konfliktu sa sobom, zato što se bore protiv najvećeg neprijatelja. I, umjesto da gubeći tu bitku (jer se bitka sa samim sobom najčešće gubi) izgube i tog mladića, oni, pobjeđujući sebe, oslobađajaći sebe svog tereta, žele da oslobode i optuženog. Najzanimljivije u svemu tome je da se ta sloboda zadobija upravo pričanjem priče, prilično neuobičajenim vidom katarze. Ne želim dalje da vam otkrivam radnju jer bi to moglo svima da pokvari utisak, a to bi bila šteta. Nego ga lijepo pogledajte, pa da komentarišemo, sa posebnim akcentom na tih dodatih sat i deset minuta.

3 коментара:

Анониман је рекао...

Hm, ovo moram da primetim:
''...današnji filmovi ne mogu biti toliko dobri koliko su bili nekad...''

Realno, današnja umetnost, u bilo kom obliku, nikada neće moći da prevaziđe crteže pećinskih ljudi. Jedino su oni imali tu pravu, iskonsku energiju, a svi ostali milenijumi kreativnosti su samo bleda tendencija ka kopiranju.

Zašto samo ljudi ne dignu ruke i priznaju porazu? :D

Šala mala, ali mi nekako to razmišljanje ide na tu stranu... filmovi danas i filmovi ranije?

Filmovi sutra vs. filmovi danas?

Znači li to da će filmovi sutra biti gori od ovih danas, tj duplo gori od onih ''pravih'', starijih ostvarenja?

Kapiram da postoji tendecija zamora materijala, kao i prezasićenosti, ali to uvek tako izgleda iz perspektive savremenog života.
Kao i muzika=rok je sranje naspram džeza, džez sranje naspram klasike... (a u stvari, sve je to sranje, bolje da kopaju u njivi i nešto stvarno rade :))

Ali, to su samo mojih 2 pare...

Stefan је рекао...

Bice da sam se lose izrazio. Time sto sam rekao da su danasnji filmovi nesto slabiji od onih ranije je da je doslo do sve vece reciklaze, do kako si i sam primjetio "zamora materijala" i da je sve veca rijetkost da neki film zaista iskoci iz tog nekog sivila.
To naravno ne znaci da treba da se ode na rad na njivi, vec da treba i dalje snimati filmove, da se pokusa pronaci neka nova formula, jer sigurno ima mnogo autora koji imaju sta reci. Ono na sta sam ja asocirao je opadanje kvaliteta usled prevelike komercijalizacije.

Анониман је рекао...

Samo mala ispravka, Piter Fonda ne glumi u 12 gnevnih ljudi... u pitanju je njegov cale Henri ;)