Protiv Negativnog

уторак, 7. октобар 2008.

Vječno vraćanje istog

Primjećujete li kako ljudi sve više i više vole da koriste strane izraze ne bi li zvučali „kul“ – evo čak i ja to sad radim. Šalu na stranu, poplava stranih izraza je sve veća, recimo danas sam dobio letak na kome me pozivaju na najveći globalni event, ne znam zaista šta fali riječi događaj. Zašto sve ovo pričam? Pa poslednji put kad sam se direktno susreo sa izrazom koji stoji u naslovu ta osoba je koristila izraz eternal recurrence umjesto srpske varijante, koja po mom skromnom mišljenju, bolje zvuči, bolje opisuje sam pojam te je time sadržajnija. Izgleda da sam opet slagao, jer nije to bilo poslednji put kad sam se susreo sa gorepomenutim. O čemu se radi? Ovo je zapravo samo bio zgodan način da uđem u priču, jer „vječno vraćanje istog“ je izvestan tip manije za mene. Ali jedno po jedno, prvo da objasnimo šta taj izraz znači. Za one koji nisu znali, pravolinijsko posmatranje vremena, tj. da je svijet krenuo iz jedne tačke i ide ko zna kuda, bez ponavljanja istih događaja (možda ima sličnih al nikad istih) je čisto hrišćanski izum (mada je možda i postojao prije dominacije hrišćanstva, nikad nije bio tako istican, niti globalno prihvaćen) dok je u staroj Grčkoj recimo, vrijeme posmatrano ciklično. Skoro svaki bitniji mislilac se negdje dotakao cikličnosti vremena, neki su išli dotle da su tačno izračunavali koliko godina će još postojati ovaj svijet dok se ne uništi i ponovo sastavi, pa onda idemo nanovo. Stoici su čak bili izričiti u tome, da se svijet stvara i uništava u vječnom plamenu i tako iznova i iznova, a ono što se u međuvremenu dešava (život zemlje i ljudi na njoj) je uvjek potpuno isti što predstavlja zanimljivu determinističku tezu. Zašto sve ovo pričam? U kom vidu ovo može biti manija za mene? Vjerovatno zbog toga što ja posmatram sve događaje u ovom svjetlu, upoređujem sadašnje događaje sa prethodnim, nalazim paralele i naizgled iste stvari (bilo banalne, bilo značajne) i tako pokušavam da pripremim sebe na ono što će uslediti. I zaista ne znam da li ima ikakve logike u ovome, jer se rijetko koje predviđanje zaista pokaže ispravnim, ali ipak nastavljam (filozof – čovjek koji zna da ne ide, ali nastavlja). Mora biti da je moja, a na neki način i želja svakog čovjeka za izvjesnošću toliko velika da pokušavamo da predvidimo događaje, da predvidimo do čega će dovesti naše odluke da se hvatamo za bilo kakvu mogućnost predznanja. Neki vole horoskop, neki gledaju u šolju, ja konstantno analiziram prethodne stvari i čekam da se „isto vrati“. I zaista mi je teško da odustanem od toga uprkos tome što često kada čovjek ne uradi ništa, stvari se same od sebe već nekako srede, ili kad uradi malo, toliko da se ne vidi da je išta uradio, stvari se odviju baš onako kako treba. Teško je naučiti se spontanosti valjda, i naše traganje za izvjesnošću je uglavnom bez prestanka, makar određenog broja ljudi, nas koji volimo da smo stalno u kontroli nad situacijom, jer kad nam se čini da smo samo pušteni niz rijeku, gubimo se i ne znamo šta ćemo od sebe. Ali opet, možda je neko od svih tih mislilaca bio u pravu, Kjerkegor polemiše da li je čitav život ponavljanje, da li je ono stvarnost i ozbiljnost bivstvovanja? Ne znam zaista, ali eto nam svima tema za razmišljanje.

4 коментара:

Milena је рекао...

Dotakao si ovde nekoliko razlicitih tema...

Jel' bese Heraklit rekao da se ne moze dva puta stati u istu reku? :)

Strane reci u jezicima su ucestala pojava kroz celu istoriju. Srpski jezik (primera radi) ima puno turskih, nemackih, keltskih reci. Razlika je u tome sto se ranije (najcesce) usvajalo ono za cega nismo imali vlastitu rec. Recimo, za predmet ili jelo koje nije ni postojalo do upliva druge kulture u nasu. A danas je cesto to stvar trenda. Mada, tu treba izdvojiti, recimo, nove tehnologije, pa samim tim i nove strane reci. Ali ti svakako i nisi pricao o tome, nego o trendu. Dakle da, mogu se jedino sloziti da takva tendencija postoji, verovatno zato sto to nekome zvuci lepse, modernije i slicno.

Mislim da nam je svima potreban neki vid ili doza sigurnosti. Nekima vise, a nekima manje. Postoje ljudi koji najbolje rezultate daju pod pritiskom i u haoticnim situacijama. Kao da im se pokrene neki nevidljivi mehanizam za koji ne znaju ni gde se nalazi ni kako funkcionise, ali radi. No postoje oni koji se u istim tim okolnostima uopste ne snalaze. Mislim da je za obe grupe jednako stresno, ali prvi bolje prolaze. Medjutim, treba naci balans. Treba iz svega pokusati da se izvuce nesto lepo i korisno.

Stefan је рекао...

Posto me inace kritikuju kako se uvjek rasplivanjam u mislima i pisanju, sad sam odlucio da se rasplinem do maksimuma, otud toliko tema :)

Heraklit je zasluzan za taj citat. :)

Sto se tehnologije tice, meni to uopste ne smeta, normalno mi je da se za hard disk koristi taj termin, a ne da izvodimo nekakav tvrdi disk - tvrdnjak :D
Ali strana rijec koja se koristi maltene iz bijesa mi smeta, a to su bili primjeri, kao sto je "event".

Sto se ovog poslednjeg tice, u potpunosti se slazem sa komentarom.

Анониман је рекао...

У свијету нема ничег случајног.

Није случајно Мојсије био стављен у тршчану корпу и пуштен уз воду, где га је нашла Фараонова ћерка – и посинила.

(-:

etotako је рекао...

"Teško je naučiti se spontanosti valjda"

Teško teško.
Večno pedalanje.

Večne promene, i to je dobro.

Elem. Što se jezika i reči tiče. Ima dve struje. Jedna je ona tvrda, koja promenama (bilo koje vrste), nabija prst u oko, pa tako i svaku novu reč, novi vetar (koji nije odavde?!?), odstranjuje ko kancer. Bez razloga, bez promišljanja. I na takve stavove se generalno ne bih obazirala puno, u bilo čemu.
A druga struja, radikalna u odnosu na prvu, je ona što širokih ruku mije sve što je novo (i od negde drugde), i kao takva, često površna, podjednako ne doživljava to novo, kao ni ona tvrda struja iz prve grupe.

Istina ili "normalnost" promena bi bila negde u sredini. Uz korišćenje mozga, dakako.

Ne znam za Heraklita, ali znam da se širi onaj jezik čija ekonomija raste.
I tako je to nekako oduvek ferceralo, s tim što se to nekad nije zvala ekonomija, no pobadanje svoje zastave na tuđu teritoriju.

I te promene nikad nisu jednosmerne. Tipa, tup, evo vam nova reč.
I ona mutira i ona se prilagođava, ima svoj nov život, čak i tako mutirana. Virus reč. :)

Koliko je gadno graditi identitet samo na osnovu jezika, toliko je "glupo" to ostaviti kao nevažan temelj.

Zaboravljamo svi negde da je komunikacija ta koja je važna...a da su forme, samo pre ili kasnije forme.