A šta je to što znamo?

Ovaj članak bi mogao da se nazove i „zašto još filozofija?“ i nadam se da će to biti razjašnjeno do kraja teksta. Na pragu prošlog vijeka, aprila 1900. godine, lord Kelvin (čuveni fizičar) je na sastanku Britanskog kraljevskog društva oduševljeno rekao kako Njutnova teorija savršeno objašnjava sve pojave u fizičkom svijetu i kako smo zapravo saznali sve što može da se sazna. Rijetko ko je napravio ovoliki lapsus u polju kojem se bavio. Uslijedile su neke nama poznate teorije kao što je ona o relativnosti, princip neodređenosti, rođenje kvantne fizike i mnogo drugih teorija o kojima ne lupamo glavu iz čiste predostrožnosti, mogao bi mozak da nam eksplodira od njihove nepojmljivosti. Kao što kažu – onaj ko kaže da se razumije u kvantnu mehaniku, nema o njoj ama baš nikakvog znanja. Sjećate se kako su vas u školi učili da se elektron kreće oko jezgra u pravilnoj orbiti? To recimo uopšte nije tačno. On se zapravo nalazi u superpoziciji nad svim mogućim mjestima oko protona i „bira“ gdje će da bude. Na ljudskom nivou to bi značilo da ja mogu sada da budem u svojoj sobi ali bih već sledećeg trenutka mogao biti na moru, u vozu ili u Australiji. Ako bi mi se dao određen „spisak“ mjesta nad kojima bih mogao da budem u sledećem trenutku samo svojim izborom, ja bih bio u superpoziciji nad njima. Kao neka vrsta ličnog teleporta, to je zapravo način na koji se elektron kreće. Takođe, jeste li znali da je teorija gravitacije postala diskutabilna? Trenutno se istražuje mogućnost postojanja posebnih čestica, „gravitona“ koji zapravo nose u sebi gravitaciju, što će reći da ona ne zavisi od mase nebeskih tijela, već od posebnih čestica. A kako tek da se postavimo prema raznoraznim teorijama paralelnih univerzuma tj. postojanja Multiverzuma a ne univerzuma? Te teorije idu do te mjere da bi u tim drugim univerzumima slobodno mogli da važe drugi fizički zakoni, da postoje druge konstantne, da je 2+2=5, dok istovremeno u njima postoji svako od nas, samo što je potpuno drugačiji. Ako se opet vratimo u taj ludački svijet kvantne fizike, on će nam reći da postoji mogućnost da svaka naša odluka ima svog parnjaka u nekom drugom univerzumu, ako ja pred izborom od dva puta skrenem desno, moj parnjak u drugom univerzumu skreće lijevo, i slično. Najluđe od svega, renomirani fizičari konstantno istražuju evo teorije (potražite na netu 4 nivoa paralelnih univerzuma, M-teoriju, ciklične univerzume) i pokušavaju se naći empirijski načini da se ovo dokaže. I kakve sad veze filozofija ima sa bilo čim? Ona je vjerovatno jedina disciplina u kojoj postoji neko prećutno saglasje da je sve podložno diskusiji, nijedan razuman filozof neće reći da je sve riješeno i rečeno, da smo sve saznali. Ona iako nije nauka mora i dalje da bude majka naukama iz dva razloga. Prvi je ta urođena skeptičnost i kritičko mišljenje koje se kroz filozofije mora izraziti. Drugo je vezano za činjenicu da dosta od ovoga što je spomenuto i što se istražuje danas je već teoretisano u filozofiji na ovaj ili onaj način. Kao što je Karl Jaspers rekao prije više od pola vijeka: Filozofija ne smije ustuknuti, naročito ne danas. A za sve ostale, preporuka ostaje, nemojte uzimati zdravo za gotovo ono što znamo danas, zato što ćemo možda već sjutra imati neka potpuno drugačija saznanja.