Balkaski špijun

Kada se završila moja prva prava i ozbiljna veza, da tako kažem, prva ljubav, kao i svako u sličnoj situaciji, bio sam pogođen i tužan. Iz nekog razloga i dalje dobro pamtim veče koje je usledilo i sa osmjehom ga se sjećam. Moja porodica je nekako saznala šta se desilo (uvijek je postojala neka tajna veza preko koje se svaka riječ o meni prenese, nije bilo bitno ko će prvi saznati, kada bi maltene momentalno i svi ostali ukućani bili upućeni) i dočekala sa riječima utjehe, pažnje i svim što ide uz to. Ono što mi je najsimpatičnije bilo je sledeće – moj otac je, bez ikakve najave otišao do prodavnice (a poznat je kao ne baš najvrijedniji), kupio par kesa čipsa, došao kod mene i predložio da gledamo jedan odličan a duhovit film – Balkanskog špijuna. Eto, ovo je drugi tekst zaredom u kojem ga spominjem, ne bez razloga. Možda me je zapravo to prvo spominjanje potsjetilo da jedno ovakvo djelo zaslužuje čitav tekst posvećen sebi. Ne želim da otkrivam toplu vodu, svima je već poznato da je to literarno jedno od najjačih djela Dušana Kovačevića (a kada se tako nešto kaže za jednog ovakvog pisca i dramaturga, to ima svojstvenu težinu) i da ga je ovekovječila gluma našeg najboljeg, a vjerovatno jednog od najboljih svjetskih glumaca Danila Bate Stojkovića u ulozi Ilije Čvorovića. Svi imamo po neku omiljenu scenu, da li je to trenutak kada Ilija i njegov brat Đuro špijuniraju u parku i Ilija nakon što padne sa drveta kaže „orao pao, orao pao“, ili možda javljanje na telefon – „možda niste okrenuli pravi broj, ali ste dobili onoga koga ste tražili“ te scena kada njih dvojica sa ponosom gledaju sliku Staljina... Izbor je ogroman, svaka scena je kultna. Koja je poenta ovog teksta dakle? O gledanju, čitanju, posmatranju nekih velikih djela danas i njihovom smislu, poruci i poenti koja se mijenja zavisno od toga da li se radi o drugačijem društvu, vremenu i prostoru. Smatram da je to možda i najbolji pokazatelj da je jedno djelo veliko, time se valjda dokazuje njegova univerzalnost. Kao što je za mene kritika jednog sistema, tj. njegovih produkata moglo da bude dobra zabava i način da sklonim misli sa trenutnog problema, tako i cijelo društvo danas može izvlačiti neke svoje, nove pouke. Kako danas gledati Balkanskog špijuna? Možda će zvučati paradoksalno, ali jedna takva figura kao što je Ilija Čvorović, paranoik, slijepi pristalica jedne ideologije i jednog vođe (Staljina) danas nam može samo predstavljati jednog pozitivca. Pritom mislim na sve ono što on priča, ne mislim da treba zatvarati i mučiti sumnjivog komšiju. Smiješno je da zaluđenik u jednom sistemu može biti glas savjesti u drugom. Pritom mislim na ovaj naš, danas. Ko je slušao hit benda Letu Štuke Minimalizam, zna da se pjesma posvećena korumpiranim političarima, „balkanskom“ kapitalizmu i sveukupnom kritičkom osvrtu na političku situaciju danas završava upravo riječima Ilije Čvorovića. Citirao sam ih i u prošlom tekstu, ali u sasvim drugom kontekstu (još jedan pokazatelj koliko različitih konotacija ima u tom dijalogu), ali riječi – nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika među ljudima. Nije se rat ni završio a ti si se vratio sa pošteno zarađenim kapitalom. Pre tebe njih hiljadu, posle tebe još hiljadu. Da ponovo zidate dvorce i zamkove, da ponovo tlačite i uništavate ljude. Je li?“ Da je to, umjesto svom nesretnom komšiji, rekao maltene svim političarima, biznismenima, viđenim liderima iz civilnog sektora „od Vardara do Triglava“ mogli bi mu samo aplaudirati. Ovih dana je popularno da se zagovara ulazak u NATO savez, iz mnogobrojnih razloga i uz neizbježnu apologiju. Neki kažu kako smo zaslužili da nas bombarduju, drugi hvale NATO akcije čišćenja bombi koje su sami posejali (sa sve izrazima oduševljenja njihovom demokratičnosti). Eh, gdje nam je sad Ilija da kaže – i oprostiće ti Đura što te tukao. Šta se zapravo desilo? Jesmo li negdje skrenuli pa da nam jedan poludjeli lik iz filma postaje glas razuma, glas morala? Nisam upoznat sa tim ali mogu ovo reći – velika umjetnička djela valja iznova iščitavati, pregledati, mogu nam pomoći i ukazati da smo negdje pogrešno skrenuli. Balkanski špijun je jedno od njih. Pozdrav svima iz Atine (o tome u sledećim tekstovima)