Protiv Negativnog

уторак, 25. мај 2010.

Genocidni vladika Rade

Ovaj tekst kacim kao direktan odgovor na http://www.e-novine.com/stav/37669-krv-nam-vjere-zaplivati.html ali i kao odgovor na sva druga tumacenja Njegosa i drugih pisaca iz ideoloskih nacela koja imamo danas.

            Prvi put sam se susreo sa tvrdnjom da je ep Petra II Petrović Njegoša, Gorski vijenac genocidno ostvarenje te da je i on sam „genocidan autor“, prije nekoliko godina u crnogorskoj štampi. Na tu misao se većina samo nasmijala, a vlast je to pogurala pod tepih jer je očigledno shvatila da ta priča nikako ne pomaže njihovoj kampanji ostvarivanja nezavisnosti Crne Gore zbog dubokih osjećanja koja su Crnogorci (koje god političke opcije bili) imali prema vladici Radetu (što je njegovo svjetovno ime). Ovim želim da istaknem da tekst na koji reagujem: „U krv će nam vjere zaplivati“, iz e-novina od 24.05.2010. nipošto nije nov i originalan, ova ideja postoji i konstantno nam se potura iako ovdje nije direktno govoreno o genocide, politička čitanja Njegoša iz današnje perspective kroz savremene termine nisu novost.

Nisam od onih koji smatraju da su autoriteti nedodirljivi i ne planiram vikati „jeretik, jeretik“ ka svakom ko dodirne nekog velikog umjetnika ili naučnika jer to slijepo praćenje zaista može pogubno biti. S jedne strane, najsporiji napredak nauka je zabilježila tokom srednjeg vijeka (ako govorimo samo o zapadnoj Evropi naravno), iz prostog razloga što se slijepo pratilo sve što je Aristotel rekao. Takođe, bili bi zauvijek lišeni djela Brehta, Joneska, Bukovskog, Džojsa da smo se slijepo držali nekih starijih autora i njihovih shvatanja o tome šta je roman, pjesma, drama. Ali, negdje treba povući liniju, kada kažemo da je Njegoš „genocidni stvaraoc“ i da demonstrira unitarizam, anti-zapadnjaštvo i vjersku isključivost, mislim da se treba pobuniti i malo polemisati sa tom, nadasve čudnom, idejom.

Prva stvar koju treba imati u vidu je da je Njegoš pisac svoje epohe i da je vrlo upitno da li možemo na njega da primjenjujemo izraze kao što je „vjerska tolerancija“, „zapadnjaštvo“, i slično. Odnosno, ako želimo da ih upotrebimo, moramo prvo da pokušamo shvatiti šta bi ti termini mogli značiti u tom dobu, a ne da direktno ubrizgavamo naše termine u jedno mjesto i vrijeme za koje nisam siguran da možemo tako lako da razumijemo. Treba uzeti u obzir da je Njegoš (kao i vladika Danilo o kome piše) bio vladar u porobljenoj zemlji. Gorski vijenac ne govori o ljudima koji upadaju u susjedne zemlje i ubijaju druge narode i druge vjere. On govori o borbi za slobodu i ako želimo da sitničarimo onda bi sva slobodarska djela bilo kog žanra i formata morali da spalimo jer su mrziteljska prema bilo kom okupatoru. Nisu Crnogorci došli u Tursku i tamo vijećali o tome kako će i kada da pobiju sve muslimane, niti su se Turci došli u Crnu Goru da bi popravili njihovo društvo, zakone, da bi primirili njihov terorizam (ovo razjašnjenje dajem ako vjerujete u današnju retoriku SAD-a da su ovo validni razlozi za osvajanje) i slično. Turci su osvojili Crnu Goru (kao i cio Balkan) da bi mogli dalje da se šire na zapad, da bi ubirali namete i da bi imali veće posjede. Takođe, vršili su (da se sad poslužimo današnjim govorom) vjersku segregaciju jer su porez i danak u krvi morali da plaćaju samo hriščani i time su aktivno radili na zatiranju identiteta porobljenih naroda. U to doba je religija imala daleko veću ulogu nego danas te je crkva, rame uz rame sa jezikom, bilo ono što je odvajalo Crnogorce od Turaka i slobodno možemo reći da su Njegoš, Danilo, Vuk Mićunović i ostali sa pravom vidjeli njih kao neprijatelje. Ako se vaša borba sastoji u tome da oslobodite svoj narod i svoju zemlju od stranog okupatora, svi saradnici tog okupatora istovremeno postaju vaši neprijatelji. I ovo je opšto mjesto svih djela koje pričaju o borbi za slobodu. Iz ugla vladike Radeta, poturice nisu bili mnogo drugačiji nego što su to za komuniste bile ustaše, za francuski pokret otpora vlada u Višiju i slični. Jednostavno, njihova funkcija je bila da potvrde i potpomognu stranu okupaciju.

Tu možemo uključiti i to takozvano anti-zapadnjaštvo. Njegošu se zamjera što na jedinom mjestu gdje pominje neku zapadnu državu, Veneciju, govori o njima pogrdno i negativno. Podsjetimo se svega što je rečeno – vašu zemlju su okupirali stranci i drže svaki vrijedan resurs. Vi i vaš narod ste suočeni sa teškim nametima i/ili životom po brdima (a ko je ikad vidio crnogorske planine zna da to nije baš najidealnije mjesto za život, zamislite kako je tek bilo u periodu od 16tog do 19tog vijeka). Nemamo previše ljudi koji bi izneli borbu za slobodu, između ostalog zato što taj okupator odvaja vaš narod na razne načine. I šta rade vaši susjedi? Trguju sa tim istim okupatorom i daju mu neke beneficije da ne bi i njih osvojilo. Pragmatičan potez, ali zar ćete ih voljeti zbog toga ili osjećati prezir? Meni se čini ovo drugo.

Ako Njegošu zamjerate što priča o borbi protiv okupatora vi ste jednostavno protiv svih priča o borbi za slobodu jer se kroz istoriju sloboda rijetko zadobijala mirnim mitingovanjem, te priče su se uvijek završavale u krvi. Ako mu pak zamjerate na nešto oštrijem govoru u pojedinim djelovima, pokušajte se staviti u njegovo mjesto kao lidera malog i u svakom smislu potlačenog naroda i razmislite kakvi bi bili vaši osjećaji za taj drugi narod koji je pobio i porobio mnogo vaših sunarodnika. Takođe, ne možemo shvatati Turke kao neke mirne došljake, niti možemo podvući paralelu između tadašnjih muslimana i recimo današnjih sandžaklija. Ko to radi, ne shvata neke istorijske činjenice. Poslednje, a ne i najmanje važno je ovo – zašto bi ikome uskraćivali pjesničku slobodu? Nije Njegoš ni Vuk Mićunović ništa više nego što je Kami Merso, Dostojevski Raskoljnikov. Po tome umjetnici nikad ne bi smjeli da pišu nešto ružno, u njihovim radovima bi sve moralo da cvjeta da im kojim slučajem ne bi prebacili da opravdavaju govor mržnje, zločin, nemoral. Na umjetniku je da na ovaj ili onaj način opiše svijet, a vjerovali ili ne, taj svijet je pun nemorala, zločina i svega ostalog. Suština je uvijek ono što je glavna nit jednog djela a kod Njegoša je to borba za slobodu, vječna borba Davida protiv Golijata, ponos malih naroda protiv velikih okupatorskih sila a to su jako česti i veoma lijepi motivi. Mislim da je autor teksta na koji reagujem jednostavno pomiješao uzrok i posledicu. Ne govori Njegoš protiv Turaka (i njihovih saradnika) zato što su muslimani, i ne kaže da su svi muslimani okupatori zbog vjere. On govori protiv okupatora uopšte, a istorijski slučaj je postavio da su u tom trenutku to bili Turci koji su, opet igrom slučaja, islamske vjeroispovjesti. Iz toga možemo izvući samo slobodarski ideal da se protiv okupatora treba boriti, a ne da ako je neko musliman, da je nužno neprijatelj. 

Нема коментара: