Skok ka vjeri

            Kao temu današnjeg teksta izabrao sam jedan vrlo interesantan, a ja bih rekao i bitan, motiv iz egzistencijalističke filozofije (ako neko dosad nije shvatio, to je meni najbliži filozofski pravac). On mi je zanimljiv zato što je, u većoj mjeri od svih drugih termina koje je egzistencijalizam uveo, našao svoje mjesto u svakodnevnom govoru i razmišljanju. Ali kao i sve što postane dio svakodnevice, njegov smisao, pa čak i sam naziv je izgubio svoje prvobitno značenje. Meni se čini da je to “staro“ značenje suviše vrijedno da bi se zagubilo, i da je u određenoj mjeri i bolje od ovog sadašnjeg.

Za početak, i sam izraz je promjenio svoju formu, i postao je skok vjere (u engleskom često rabljeno, kao leap of faith) i u toj maloj izmjeni se sadrži ogromna promjena smisla. Sam po sebi, skok vjere je jedna lijepa stvar i koristimo je da opišemo momente u kojima neko, možda mi sami, prelazi preko svih razumskih stega i skače glavom dolje u ambis. Skok vjere predstavlja jedan slobodan pad, igranje protivno svim pravilima onoga što nazivamo uobičajeno, trenutak u kojem najistinskije živimo život. Neki ga nikad ne učine, već žive svoj život po utabanim stazama, bilo da su sami osmislili tu stazu i grčevito je se držali ili da su tu stazu osmislili neki drugi za njih, da ih društvo na to uputilo. Oni koji izvršavaju skok vjere su često oglašeni kao nepromišljeni, neozbiljni, kao ludaci. No, neki ljudi nisu sposobni da izvrše taj skok ikad a njega jedino može razumjeti onaj koga je proživio, ko je skakao, tako da to nerazumjevanje nije nikako iznenađujuće.

A kakvo je bilo to prvobitno značenje koje sam spomenuo? Ono je malo manje neutralno, i predstavlja kretanje ka nečemu, zato se i zove „Skok ka vjeri“. Skovao ga je filozof Kjerkegor i njegov egzistencijalizam u tome nalazi svoje središte. Skok ka vjeri predstavlja kretanje koje svaki čovjek može izvesti ako želi da se izdigne na najbolju formu življenja. Mislim da nije bitno da vam opisujem čitavo to kretanje, ipak, suština je da malo ko stiže do mogućnosti da izvede skok ka vjeri, a i oni koji stižu, ne izvode ga uvijek. Kao i čitava egzistencijalistička tradicija, i kod Kjerkegora su vrlo bitni krizni momenti, momenti velikih odluka, velikog bola ili velike neizvjesnosti, i u njima se suštinski izgrađujemo. U takvim momentima pred nama se postavljaju razne odluke. Skok ka vjeri bi bio onaj potez u kome se potpuno prepuštamo određenom cilju, idemo ka njemu u slobodnom padu, taj cilj nam je s jedne strane neizmjerno bitan, a s druge, potpuno smo svjesni činjenice da, razumski gledano, maltene ne postoje šanse da se ostvari. Ipak, imajući sve to u vidu, nasuprot svim racionalnim razlozima, mi vršimo skok ka vjeri, i ako su sve okolnosti ispunjenje, po Kjerkegoru, zadobićete taj cilj.

U čemu se razlikuje skok ka vjeri od skoka vjere? Prosto, skok ka vjeri se izvodi samo jednom, i nakon što se uspješno izvede, naša psiha će se promjeniti uz njega (tj. ona se već izvršila, čim smo mogli da skočimo) i bićemo sposobni da vršimo ono što nazivamo skok vjere bilo kad u bilo kojoj situaciji, ono neće biti nešto strano našoj prirodi. Smatram da ova priča ima svoju težinu, pogotovo imajući u vidu da u društvu u kojem živimo, vjera biva pojam koji je do neviđene mjere postao oglašen i nekako smo zaboravili koliko se vjera svuda uvlači. Znanje je jedna forma vjerovanja (definicija znanja – istinito, opravdano vjerovanje), u osnovi apstraktnih pojmova kao što su sloboda i ljubav se nalazi vjera, kao i u još mnogo čemu. Da li zbog prečestog povezivanja sa religijom, pa je došlo do toga da je vjera ekskluzivno vjera u Boga, ili zbog zaluđivanja da moramo da se svedemo na hladna i sigurna znanja, da je lakše živjeti u rutinama i onome što nam svakodnevica servira, u svakom slučaju, pojam vjere i vjerovanja je postao vrlo stran mnogima. I zaista, ako bi odbacili ono što sam gore rekao, da je vjera u osnovi svakog znanja, svake ljubavi i sveukupne slobode, time bi odstranili skok ka vjeri, i život bi vjerovatno bio lakši. Grčka poslovica s druge strane, jasno kaže – sve lijepo je teško. Ljepota se mora zadobiti, zaslužiti, na svaki način.  Nemojte me pogrešno shvatiti, postoje ljudi kojima je racionalnost najjača strana, koji vrlo dobro kalkulišu sa svime, i ko sam ja da im odreknem takav tip života ako oni u njemu nalaze zadovoljenje? Ali ima i onih koji pokušavaju osmisliti svoj život, pa opet ostaju nesretni, to što su isplanirali se nekako ne ostvaruje, i život im nekako izmiče u tom stalnom racionalisanju. Takvim ljudima se obraćam.

Nekad je potrebno uraditi nešto a da nemate plan B za tu situaciju, da nemate kalkulaciju koja vas vadi iz svakog problema, već svim svojim bićem idete na neki problem, pokušavate ostvariti neki cilj, oživjeti neku želju. I to zaista može biti bilo šta, nema nikakvog pravila, ne zna se ni kada će za svakog od nas nastupiti momenat u kome možemo skočiti ka vjeri. Dotad možemo raditi nešto drugo, možemo se spremati za to, učiniti naš život nepredvidljivijim, kako bi sebe pripremili za jednu nepredvidljivu i naizgled ludu radnju. Pripremati se možemo na razne načine, recimo tako što ćete povremeno povjerovati svom instiktu, svom srcu i uraditi nešto što biste inače proglasili ludim, tako što nećete svakog dana biti u istoj rutini, što ćete ići drugim putem u školu ili na posao, naručiti neko novo piće u kafiću i mijenjati mjesto na kojem jedete. Mogli bi život urediti tako da se kreće u potpuno pravoj liniji, ali da li je rutina nešto što svako od vas želi? Dato nam je pregršt mogućnost, milion boja kojima bi mogli da obojimo naš svijet, ne moramo stalno birati istih 5, nekad bi mogli da napravimo skok ka vjere i uzmemo potpuno drugih 10, i možda će crtež biti daleko ljepši. Većina nas kao da nema povjerenja u sam život, koji nam, uprkos svim našim planovima, stalno iznova pruža mnogo raznovrsnih mogućnosti, često nas okrećući na strane za koje nismo ni znali da postoje a koje su prave za nas. Možemo planirati godinama, opet kada trenutak dođe i život nas postavi pred izbor, samo jedan skok ka vjeri može biti ono što će naš život učiniti smislenim, zaokruženim i vrijednim.