Jedno od umjetničkih dostignuća dvadesetog vijeka je bilo razbijanje formi u maltene svim žanrovima umjetnosti te čitav vijek u kome je riječ apsurd dominirala. U pozorištu se čak to razbijanje zvalo tako – teatar apsurda Joneska i Beketa, uz etičku dramu Brehta su potpuno promjenili pogled da dramsku umjetnost. U književnosti je bilo raznoraznih izleta, od kojih je možda najupečatljivija tehnika toka svijesti, koja je dala potpunu promjenu perspektive posmatranja jedne priče i praveći bolji odnos između pisca i čitaoca. U slikarstvu je urađen drugačiji potez, odstupilo se od forme tako što su djela dvadesetog vijeka zapravo bila isključiva forma sa minimumom sadržaja. U svakom slučaju, činilo se da će nam svi ti novi pravci donijeti veću slobodu umjetničkog izražavanja, da će javnost i kritika podjednako više voljeti da vide umjetnika takvog kakav jeste, a ne kao člana nekog pravca ili škole.
Naravno, nije bilo tako. Dobili smo samo pregršt novih formi, donekle nepravedno odbacivanje starih kao zaostalih i prevaziđenih (riječi jednog profesora likovne akademije u Beogradu – crtež je prevaziđen) i forsiranje nove forme čisto zbog trenda. Tako smo došli do toga da, nakon slikarstva Maljeviča koji je odlučio da na platno stavi samo osnovne boje i time pošalje poruku, ili recimo geometrijskog stvaranja Pita Mondrijana, imamo „velika“ ostvarenja kao što su Crni kvadrat na crnoj površini (ustvari jedno veliko Ništa). U književnosti nakon pisaca koji su pokazivali svoju direktnost i bolnu iskrenost sa rječnikom koji nije bio uskraćen ni za psovke, opscenosti, šta već, do toga da ljudi jednostavno pišu gadarije bez reda i smisla i da su time navodno beskompromisni. Primjera možemo naći koliko želite, suština je samo u tome da navodno razilaženje od formalne prošlosti nije dovelo do rasta individualnosti u čovjeku, samo da nalaženja nove forme koja mu je više prijala i koja je više u trendu.
Nisam kritičar umjetnosti da bih pisao o ovome kao temi, prvenstveno zato što sami kritičari daju za pravo ovakvom stanju, možda čak i više od umjetnika, profesora i ostalih. Ovo mi zapravo daje prigodan štimung za prenošenje ove teme na nivo svakodnevnog života. Kada sadržina i forma idu zajedno, onda znate da pred sobom imate pravo remek djelo, jer ih je teško upariti tako da valja. To remek djelo može biti bilo šta, umjetničko djelo, naučno otkriće, filozofski traktat, ali i vaš odnos sa nekom osobom, dnevna rutina, večera koju ste spremili. Pritom i forma i sadržina treba da su dobre, da se uklapaju kako treba i da daju nešto novo.
Svi smo, svakodnevno prinuđeni da biramo makar jedno od ova dva, pa da onda zadobijamo ono drugo i u svemu što radimo, kako ja mogu da vidim, većina ljudi bira prvo formu. Više je razloga za ovo, ali se uglavnom svode na šetnju linijom manjeg otpora, jer su forme već dugo vremena tu, daju nam nešto na šta se možemo osloniti, sa njima ide velik krug ljudi koji će klimati glavom što smo odabrali istu formu kao i oni. U mojoj struci sam se toga nagledao, filozofi umjesto da nazovu sebe slobodnim misliocima se radije samonazivaju analitičarima, postrukturalistima, kontinentalcima, pa čak i lakanovcima, hajdegerijancima, raselovcima (ubacite filozofa po izboru), isto važi i za sve umjetnosti. Ali o tome sam već nekad prije pisao. U običnom životu to bi bila recimo težnja da se postane intelektualcem tako što će se neko gurati kroz akademske krugove, školovati se do doktorata, a ne razvijati svoj um u slobodnom mišljenju, čitajući suprotstavljene radove i poznavati discipline koje nisu usko njegove. Onda recimo želja da se bude prijatelj sa nekim tako što ćete se čuti svakog dana a ništa ne reći jedno drugom (šta si jeo jutros?), biti u vezi samo zato da ne bi bili sami, tražiti posao za koji mislite da vas čini bitnim u društvu a ne što vas lično ispunjava. Ukratko, robovanje formi je kada nešto radite zbog ustaljenih normi i to na uštrb vaše ličnosti, onog sadržaja koji ste vi sami. Hegel je rekao da je „svaka determinacija (određenje) negacija“, i to se ovdje odlično pokazuje, što imate više tih ustaljenih formi (intelektualac, analitičar, apstraktni umjetnik, stari prijatelj, majka, osoba u vezi) to ste sve manje vi sami, osoba pod tim i tim imenom.
S druge strane, ne propovjedam stav prema životu u kojem ćete tvrdoglavo gurati po svome, namjerno gurati u stranu sve što ima bilo kakvu naznaku forme i formalnog, neke prihvaćene vrijednosti ili nečega što vi sami niste smislili. Ako sve te forme postoje, ne može da bude da su sve sasvim loše. Napisao sam na početku da smatram da je idealno kada se sadržina i forma na najbolji način poklope. Ali potrebno je život ispunjavati sadržajem koji ste vi sami, pa će forme doći nekako same po sebi. Neko će pročitati vašu priču i pomisliti – ima u njoj daha južnoameričke književnosti, u vašem filozofskom radu pronaći analitički diskurs, vašu sliku proglasiti baroknom, bez vaše težnje da išta od toga budete, vi ste jednostavno bili vi, a izgleda da je vašoj duši blizak baš taj pravac. Nećete imati prijatelja zato što se poznajete od malih nogu, već zato što se znate u dušu i razumjite se u tri riječi, nećete biti u vezi zato što ste se tako dogovorili i zato što se poljubite svaki put kad se rastanete, već zato što među vama tinja nemir i ljubav, a stan ćete opremiti na način koji vam se dopada i koji vam daje mir, a onda će neko drugi to nazvati art-dekoom recimo. Sadržina svake individue će na kraju naći svoju formu (ako je tupavo ne odbija i time negira samog sebe), a onaj ko traži isključivo ispunjenje forme će na kraju postati samo ta forma i izgubiti sve što ga je činilo posebnim u odnosu na sve ostale. Dajte sebi šansu da napravite remek djelo od bilo kojeg aspekta života, spajanjem sadržine i forme to je moguće učiniti i od načina na koji sjedite u autobusu, i time napraviti nešto posebno od svakog momenta u kom postojite.
Нема коментара:
Постави коментар