Duffy - Rockferry

Situacija u muzičkoj industriji je poslednjih par godina, u najmanju ruku neobična. Plasiraju se albumi najrazličitijih žanrova, i ne može se reći da trenutno postoji potpuno dominantni trend ili žanr, i imamo sreće da je glupavi ženski pop (tipa Britni Spirs) skinut sa vrha najprodavanije robe u muzici. Situacija je pogotovo postala interesantna pojavom Nore Džons čiji je album imao dosta prizvuka džeza a probio se na vrhove top-lista i pokupio sve važnije nagrade. Posle nje se pojavila šok-majstor Ejmi Vajnhaus unoseći primjese soula u mainstream muzičke produkcije, ali nakon albuma Back To Black, na svakih nekoliko dana stizali su novi skandali i gluposti koje je dotična pravila, te po svoj prilici njen odličan album će ostati u sijenci svih tih skandala. U međuvremenu se pojavila Dafi, simpatična plava Velšanka čiji se singl Mercy odmah popeo na prvo mjesto britanske top-liste a album Rockferry je pokazao da je ona “the next big thing”. Porede je sa legendardnom Dusty Springfield, ali moraće još mnogo da se potrudi da bi pokazala da je dostojna takvog poređenja. Sam album je kombinacija pop muzike sa soulom i alternativom i brzo vam ulazi u uvo. Ritam je poprilično lagan, te se može slušati bilo kada, a pogotovo je idealan za odmor. Od pjesama se pored pomenute Mercy izdvaja i naslovna Rockferry kao odlična i blago tužna balada, pa recimo Warwick Avenue, Distant Dreamer, Serious... Po svoj logici ovo nije tip albuma kakav bi se meni svidio, niti sam sklon istraživanju i preslušavanju novih izvođača koji su se probili na MTV i slične stanice ali sa Dafi nema greške. Kvalitet je zaista neporeciv i bila bi greška ne čuti ovaj album.

Nacija negacija

Ovaj naslov je baš interesantan zar ne? Taman da pomislite da sam se vratio čisto političkim temama, i ako se iko tome poradovao, moraću da ga razočaram, ovaj tekst je o nečem drugom. Kao i uvjek nagnan sam nekim prilično ličnim i prizemnim razlozima (koje neću iznositi) da razmišljam a onda i pričam o temi koje i nije baš prizemna i nadilazi individue, kao što se može i nazreti iz naslova. Takođe mi je ovo zgodna prilika da promjenim naslov bloga, dugo sam tragao za imenom i iz ovog teksta mi je došla ideja da se od sada zove „Protiv negativnog“ a vidjećete u tekstu i zašto ću ga tako nazvati. U poslednje vrijeme mi se mnogo puta desilo da na mnoge stvari ovdje u Srbiji dobijem neki (ili više njih) odgovor iz šarolike palete: ne znam, ne mogu, ne smem, nisam siguran/sigurna... kao da su neodlučnost, nesigurnost, mogu reći ambivalentnost uopšte karatkerne osobine cijele nacije. U Crnoj Gori je situacija recimo drugačija, tu svi znaju, svi imaju rješenje i svi će nešto da urade, naravno možete biti siguran da će to, bez izuzetka, biti pogrešno, na veću štetu nego korist, ali svejedno će se nešto izabrati. Da dam par primjera, u Srbiji malo ko kaže da će glasati za Tadića zbog njegovog programa, već zato što su radikali bezveze i što neće da se vrate u devedesete. S druge strane oni koji glasaju radikale kažu da su demokrate lopovi, da su upropastili zemlju i slično. Kao što vidite opet je izbor u nekoj negaciji, ne bira se nešto zbog samog sebe, zbog svojih dobrih osobina, već zbog lošijih osobina onog drugog. Šta je problem u svemu ovome? Neki bi rekli, možda čak i većina, da je dobro nešto promisliti, pa čak i reći „ne znam, nisam siguran“ dok se zaista i ne bude siguran u nešto. Naravno neki bi svašta rekli, a po mom mišljenju istina je sasvim na drugom mjestu. Moguće je da ja tako mislim zato što me je pogodilo neko „ne smem, ne mogu“ ili zato što sam ja sam tako taktizirao pa loše prošao. Naprotiv, ja češće pokušavam da uradim nešto, bilo šta, čak i ako se može taktizirati jer smatram da ništa dobro nema u taktiziranju, kao što se i vidi iz ovog teksta. Što se tiče prvog prigovora od gore, priznajem da me je na razmišljanje upravo to podstaklo ali to ne znači da nisam u pravu, jer nas skoro uvjek inspirišu neke stvari iz našeg okruženja, neke možda površne stvari koje nas dovode da otkrijemo nešto što sadrž izvjesnu dubinu. Da izvučem paralelu, kažu da bi se ljudima ogadile sve ljubavne pjesme kada bi saznale zbog koga i za koga su pisane, ali to i dalje ne znači da one nisu prelijepe. Da rezimiram, ne dozvolite da život prolazi pored vas, da drugi biraju dok vi sležete ramenima. Uvjek će vam lakše biti da prebolite one stvari koje ste pogrešno uradili nego one koje niste uradili. Neka i neki vaš izbor bude pogrešan, al makar će biti samo vaš jer svi smo mi budale i učimo isključivo iz svojih grešaka, ne znam ijednu osobu koja je nešto naučila iz tuđih grešaka te bila pametna po poslovici.

Pogrešne želje?

Želim vam ispričati događaj koji datira od prije nekih mjesec dana (želio sam vam ga i tada ispričati, ali nisam bio u mogućnosti, nadam se da se interpretacije nije u međuvremenu pokvarila) i koji je počeo u utorak, na Filozofiji egzistencije, jako dobrom izbornom predmetu na Filozofskom fakultetu, smjeru Filozofija. Predavanje je za temu imalo Karla Jaspersa, filozofa kojeg možda najviše cijenim u plejadi raznorodnih filozofa dvadesetog vijeka. I dok je profesor objašnjavao Jaspersov stav o odnosu čovjekove i Božje volje dao je svoje tumačenje da je čovjekova volja uvjek i Božja, te da ako čovjek želi dobro i ispravno, dobro će mu se desiti kao i obratno. Istog trenutka, moj kolega i prijatelj Cveja se okreće ka meni sa svojim blago-smorenim-pogledom™ a ja uzvraćam vrlo-kiselim-osmjehom™, obojica svježi od nekih ljubavnih brodoloma smo imali istu misao: „Govedarice dobar si ti profesor, al dobićeš po nosu ako nastaviš tako da se rugaš, zar želiš da kažeš da smo mi nešto pogrešno željeli, pošto smo obojica mislili da smo nepravedno „propali“? Naravno, nije se sve moglo završiti kiselim osmjesima™ i smorenim pogledima™ već smo morali, u pravom filozofskom (neki bi rekli zaludnom) maniru da popričamo i malo prodiskutujemo o pomenutoj temi te bih ja ovdje iznio neka svoja viđenja svega toga. Kada čovjek odbaci već pomenutu ogorčenost nekim stvarima za koje smatra da je dobio u najboljem slučaju manje nego što je zaslužio i kada pokuša da sagleda stvari nešto realnije dobija sasvim drugačiju sliku stvari. Moramo za početak pretpostaviti da Bog postoji, to nije tako teško učiniti. E sad, ako sagledamo svu Njegovu veličinu i savršenost, a s druge strane imamo ipak jedno nesavršeno, problematično biće, čovjeka kako možemo reći da je čovjekova volja istovremeno i Božija, kao i sve što slijedi iz nje? Pa možemo baš zato, jer kako je moguće da čovjek uradi nešto što je Bogu suprotno i nemoguće, pa makar i griješio, da bi osigurao čovjeku slobodu Bog mora da čovjeku dozvoli da učini sve, te saglašavajući se sa time, čovjekova volja je istovremeno i Božija. Možda zvuči paradoksalno, ali moramo se uzdići iz naših prostih života, makar na momenat, i shvatiti da je svijet, život mnogo veći od nas samih, te da nešto što nam se čini nekim zlom po nas, samo mali zupčanik u velikoj spravi univerzuma i da na velikom planu ima neku funkciju. Ne čini nam se da postoji plan, baš zato što je sve plan, ne čini nam se da postoji središte, upravo jer je sve u središtu. Kako da ovo uklopim u onu priču od koje sam počeo? Prvo da istaknem da se moj kolega i prijatelj Cveja možda ne bi saglasio sa ovim zaključcima, ustvari ne znam ni sam da li bih zastupao ovako nešto, ali u ovom trenutku mi je baš interesantno. Možda je nešto što smo uradili ili poželjeli, zaista bila pogrešna želja iako nam se čini da su naše želje bile ispravne. Želja i može biti ispravna, ali možda ono što bi iz nje ishodilo ne bi bilo dobro po nas, iako mi to nismo razumjeli, niti ćemo ikada moći, a opet je moguće da smo pogrešno shvatili šta je dobro, te da smo željeli nešto što ipak potpada pod drugu stranu, te da smo i prigodno „nagrađeni“. Naravno, vrlo je moguće da ja jednostavno želim sebi da olakšam, jer time što identifikujem svoje želje sa Božjim, do određene mjere oslobađam sebe preispitivanja, već smatram da je sve pravedno i sve fer te na neki način olakšavam sebi ovu igru koju nazivamo životom. Nastaviću ja ovu priču već nekad, al zasad eto svima neka tema za razmišljanje. I bez ikakvog naročitog razloga želim sa vama da podjelim ovu divnu misao Žaka Prevera: „Čovjek bez ljubavi je kao fenjer bez svjetlosti, bordel bez fenjera, luka bez mornarske četvrti, bez muzike i pjesme. A luka bez mornarske četvrti – to je glupo kao nosač aviona“.

Veliki i mali gradovi

Priznajem, moja omiljena pjesma jeste Sweet Home Chicago, ali to ne znači da nisam objektivan da upoređujem svoj rodni grad (koji nije Čikago) i neki drugi grad. Poslednji put kad sam bio u rodnom Baru htio sam napisati ovaj tekst, ali sam bio lijen, pa sada ispravljam tu grešku. S obzirom na to da studiram u Beogradu te da tamo provodim veći dio vremena u zadnjih par godina i stalno sam u situaciji da poredim atmosfere u oba grada. Neću da pričam ono što svi znate, da je mali grad kao Bar uglavnom mrtav, te da se po pitanju kulturnog života ne može porediti sa metropolom kakva je Beograd, niti po raznovrsnosti izlazaka niti bilo čega drugog što ima za vezu ogromnu razliku u veličini i tradiciji ta dva grada. Ali postoji nešto što je na strani Bara, te time i malih gradova uopšte, kao što je u niskim zgradama mnogo bolja komunikacija i druženje među komšijama u odnosu na nebodere isto se prenosi i na veličinu gradova. Na neki način je paradoksalno, ali u većim gradovima čovjek se nužno osjeća usamljenijim, melanholija je često stanje svih ljudi ali to i nije tako teško objasniti. Kad god je čovjek nesretan zbog bilo čega, ako viđa mnogo ljudi, mnogo nepoznatih ljudi, njegova nesreća se produbljuje, lakše je osjetiti se usamljen dok se voziš u autobusu punom ljudi nego dok sam sjediš na klupi u gradu od par desetina hiljada stanovnika. Psiholozi bi to vjerovatno mnogo bolje objasnili od mene ali ono što je uvjek na strani malih gradova u odnosu na velike je osjećaj topline, smirenosti. Možda na to utiče sporiji život, više prirode ili nešto treće ali jasno je da je čovjeku mnogo lakše da se opusti u malim gradovima kao što je Bar recimo. Možda neko od čitalaca može to bolje da objasni od mene, pa se nadam nekom informativnom komentaru. I Bar ima još jednu jasnu prednost nad Beogradom, ima more.

Nick Cave – Dig, Lazarus, Dig!!!

Moram priznati da je ovo prvi put da radim recenziju nekog albuma, pa se nadam da ćete biti manje kritični prema ovom tekstu. Za početak bih samo istakao da Nik Kejva držim za jednog od najboljih, ako ne i zaista najboljeg muzičara koji je i dalje živ, što se može ilustrovati kroz nešto što sam rekao sestri kada smo pričali o različitim verzijama neke pjesme, taj komentar je glasio: “Ta pjesma je ipak najbolja u Kejvovoj verziji, zapravo sve što je Kejv radio je najbolje”. Naravno, nije on baš tako bezgrešan (Nocturama bješe promašaj) ali njegove albume odlikuje otprilike konstantan kvalitet. Treba znati da od ovog albuma ne možete očekivati Let Love In, No More Shall We Part, The Boatman’s Call i dobro je što je tako. Ono što najbolje karakteriše Kejva je određen, možemo reći napredak, u njegovom stvaralaštvu, kontstantna promjena, te kada bi različite albume pjevali različiti bendovi teško da bi ste mogli pogoditi da se radi o istom autoru. Ovaj album karakteriše nešto jači zvuk, nalik na Kejvov side-project Grinderman te se može okarakterisati kao čisti rok. Teme u pjesmama variraju, ali ovog puta skoro i da nema ljubavnih motiva, što i nije tako loše, s obzirom da je tu temu obrađivao i suviše puta (mada svaki put na nov, još ljepši način). Naslovna numera je jako interesantna, obrađuje motiv dizanja Lazara iz mrtvih iz jedne nove perspektive, Lazareve. Kako se on zapravo osjećao za vrijeme dok je bio mrtav (“but what do we know of the dead, and who actually cares?”) i nakon toga (“I mean he, he never asked to be raised from the tomb, I mean no one ever actually asked him to forsake his dreams“). Ono što je uvjek karakterisalo Kejva kada koristi religiozne motive je njegovo odlično poznavanje istih, te kada god pjeva o tome njegovi tekstovi imaju puno smisla, što je rijetkost u svijetu muzike (uglavnom smo osuđeni na pljuvanje religije od ljudi koji nemaju pojma o istoj, te iako su dobri muzičari pa i tekstopisci, njihovi tekstovi su u tom slučaju jedino djetinjasti). Što se ostalih pjesama tiče po kvalitetu se ističu Hold On To Yourself, Tonight’s Lesson, We Call Upon The Author i More News From Nowhere. Sve ih odlikuje ogromno osjećanje apsurda, te preispitivanje svijeta oko sebe, pa i samog sebe. Nema svrhe da vam prepričavam tekstove nego ih poslušajte pa sami dajte sud, vrijedi se udubiti u svaki, možda će vaši favoriti biti potpuno drugačiji od ovih mojih. Muzička izvjedba je fantastična, ne služi čisto kao potpora prelijepom vokalu već bi mogla da stoji sama za sebe, što je standard na koji smo navikli. Sve u svemu moja ocjena ovog albuma je 10/10 i preporučujem svima da ga poslušaju. Pa vam zakazujem viđanje 4tog juna u Areni, da svi zajedno uživamo.

On The Road Again

Napomena: Tekst je blago zastario, ali nisam bio u mogućnosti ranije da ga stavim, pa rekoh sada da to učinim, nije od zgoreg. Pozdrav svima :)

Zaista me dugo nije bilo, prvo zbog ličnih a onda zbog tehničkih problema.Toliko toga se izdešavalo i toliko toga treba reći, i gdje je sad problem? Problem je odakle početi, kako prepričati sve što sam ti htio reći, i nadam se da ne smeta što vam se obraćam sa“ti”, jer nekako mi je to prirodnije i jednostavnije, zato što se obraćam svakom od vas ponaosob. Pa kako da nadoknadimo propušteno vrijeme? Mislim da je najbolje da to uradimo u skladu sa naslovom, jednom malo dužom vožnjom. Još zamislimo da ja imam neki malo stariji, a sasvim dobar automobil, recimo Porše 911 turbo iz 1988 godine. Lagano okretanje ključa, automobil se pali i krećemo u vožnju, recimo crnogorskom obalom, iz Bara prema Tivtu, ulice su iz nekog razloga puste (biće da je neki miting u toku) a na radiju ide Auberge od Kris Rie. Sasvim prigodna muzika za vožnju složićeš se. Zašto me nije bilo, čujem nestrpljivo pitanje. Pa, prvenstveno jer nisam imao želju da se izražavam u ovoj, ipak ograničenoj formi, koja je bila suviše zatvorena za ono što sam pisao jedno vrijeme. Trenutno radim na priči, koja prijeti da preraste u novelu ili roman, vidjećemo još. Prvo sam htio da pišem dramu ali shvatio sam da mi je veoma naporno da smišljam gomilu dijaloga te sam ideju lagano transformisao u čistu prozu i možda jednog dana bude nešto od toga, nešto vrijedno čitanja, svakako ja sam optimista. Kao što vidiš, čitaoče stavljati roman na blog nije baš logično te je to prvi razlog zašto me nije bilo (čuj pjesmu, When Love Came to Town od B.B. Kinga). A ono što sam pisao osim toga su bile ili kratke misli (za razliku od priče koja je prevelika, misao je premala da se kači ovdje) ili pjesme. Otkud pjesme, pitaš me? A oni koji me bolje poznaju, vjerovatno sad slažu potpuno zblanutu facu, čudeći se, otkud da se ja vežem za poeziju, ja koji je nikad nisam nešto pretjerano volio. Pa eto, nužda me natjerala, šta da kažem, to je sasvim dobar način da se čovjek isprazni (u pozadini se mijenja pjesma i ide Brus Springstin – Bobby Jean), da u jednoj slobodnoj formi (ne mogu ja da se uglavljujem u rime, a vjerovatno nemam ni dara za to) izbaci misli koje ga opterećuju, osjećanja koja ga muče i sve što ide uz to. Poezija je svakako zanimljiva forma i drago mi je da sam se i time, makar nakratko bavio. Možda bude prilike da i ti to pročitaš, štaviše u jednom trenutku bi mi bilo drago da to uradiš. Nećeš se iznenaditi da je to došlo iz neke ljubavne muke, ali ja radije ne bih dalje o tome, ako nešto bude od ovih pjesama jednog dana onda će i ta priča biti saznata. Prebacujem stanicu kad ono Nik Kejv – Hold on to yourself, jesi slušao novi album? Meni se mnogo sviđa, a i koncert će uskoro, kupio sam karte, greška bi bila to propustiti. Sviđaju mi se ovi prvi stihovi “Does Jesus only love a man who loses?”, zaista interesantno pitanje i mislim da će neki budući tekst biti o tome, ustvari nečemu sličnom a podjednako zanimljivom, makar za mene. Takođe treba nešto napisati o Lazaru i kako kopa (Dig, Lazarus, Dig!!! novi Kejvov album) a takođe vam moram preporučiti u jednom tekstu i Voz za Dardžiling, simpatičan filmić, vrijedan jednog gledanja. Šta sam još radio? Izlazio, pio, čitao Kortasara s jedne, a Jaspersa sa druge strane. I tako, mogao bi ti još svašta pričati al eto, nadam se da mi ne zamjeraš što me dugo nije bilo a biće me često ubuduće, uvode mi adsl za par dana. Za kraj na radiju kreće Wish you were here te sav razgovor prestaje.

Papir i olovka

Slabo ovih dana ubacujem tekstove na blog jer se uglavnom držim starog, dobrog pisanja na papir. I nekako, ne vidim svrhu u prebacivanju tih stvari na kompjuter, jer time kao da gube nešto svoje, kao da postoji neka veća doza iskrenosti u plavoj boji na običnom papiru nego u nekoliko crnih piksela na ekranu. Takođe, kada ponovo iščitavam te redove, osjetim mnogo više toplote, gledam preškrabane redove, prekrižene izraze i tačno znam kako je išla moja misao, šta mi je tačno gdje zasmetalo, osjećam se kao da sam ponovo u tom trenutku u kojem sam pisao te riječi. Kada nešto zapisujem na kompjuteru, te mogućnosti nemam. Jedino za šta ga treba koristiti je prenošenje konačne verzije, i ispravljanje nekih sitnih greščica. Ali čak i to me ne privlači trenutno, ne želim da svojim mislima stavljenim na papir oduzmem dio njihove duše prebacujući ih u digitalnu formu. Ne znam odakle mi sad takvo osjećanje ali eto. S druge strane, trenutno pišem neke stvari koje su prekratke čak i za blog, a uz to su i nepovezane. Možda kad se nagomilaju stavim ih sve pod jedan tekst „Misli“ ali otom potom.