Protiv Negativnog

четвртак, 8. април 2010.

Teškoća življenja


            “Želimo da poručimo našim dragim gostima da se opuste, da uživaju uz hranu i muziku i makar privremeno zaborave na sve“. Ovako nas je pozdravio „voditelj programa“ na jednoj svadbi kojoj sam prisustvovao prije nekih pola godine. Zašto sam ovoliko čekao sa tekstom? Vjerovatno zato što je priča univerzalna, ta rečenica je samo inicijalna kapisla na koju sam se mogao pozvati kad god sam želio. Šta mi je tako problematično u njoj? Poslednji dio ovo složene rečenice kojom smo pozvani da „zaboravimo na sve“, naravno to „sve“ predstavlja sve loše stvari koje nas okružuju. I izgleda da je pogodila u neki živac ljudi na toj svadbi jer se bogato jelo i pilo a onda sa tako punim stomacima igralo. Svaka čast na energiji nekih ljudi, moram priznati.

Da li je svakodnevica toliko teška? Da li je potrebno da čekamo jednom godišnje neku svadbu ili neki drugi vid opštenarodnog veselja (koncert, utakmicu, šta ko voli) da bi sebi olakšali, spasili se oda konstantnog mučenja makar na kratko? Postoje razni vidovi teškoće, od kojih su neki realni, a većina ipak ne. O realnim vidovima ne želim da pričam, to svi znate šta su, rat, razaranje, teške bolesti, iznenadna smrt bližnjih i ostalo. Nešto što nije u našim rukama a zadaje nam težak bol, postojanje svijeta u nekom položaju daleko gorem od onog koji bi željeli, i šta god da uradimo, ne možemo ga popraviti, ne možemo prekinuti rat, vratiti bližnjeg iz mrtvih i izliječiti se od raka. No, nekako sumnjam da je na ovo mislio voditelj s početka. Mislio je na to kada nam smanje platu ili kada onaj pored nas zarađuje isto koliko mi sa manje para, mislilo se na sitne nepravde i muke, na to što mi je pukla guma i što su mi ukrali 50 evra na stanici, što neko nije dobio vizu za ameriku ili nešto treće. Tu je ta prva teškoća življenja, što je svaki dan pun gomilom nekih gluposti a što im mi pridajemo previše važnosti.

Potrebno je prisjećati se koliko takve nelagodnosti ipak nisu neki kuluk i kako je i zadovoljavanje osnovnih potreba jedan luksuz koji mnogi nemaju, a ako tome pridodamo da vas neko, makar jedna osoba (porodica, prijatelj ili bilo ko drugi) voli i misli na vas, znajte da ste mnogo srećni. Dalje se sreća samo uvećava. Zašto ovo govorim? Zato što se iz tog takvog nezadovoljstva rađa pretjerana gorčina i konstantno kukumavčenje koje razara dušu, truje okolinu i ruši svako popravljanje. Uz to, kada ste takvi, lako je izmanipulisati vama, zato što ste otvoreniji za instant rješenja problema. Možda sada neki misle na svjetski bol, ali nije to, on će biti tema sledećeg teksta. Ali sve je ovo prilično poznato i često, pa i spominjano na ovim stranicama.

Postoji nešto drugo, što je Kundera opisivao u svojoj knjizi Nepodnošljiva lakoća življenja. Ideja knjige (priznajem, čitao sam samo ideje i prepričavanja, ne cio roman) je da je lakoća života u tome što se on živi samo jednom, što nema ponavljanja i rađenja istih stvari i da je to nama zapravo strašno nepodnošljivo. To je i najveća teškoća življenja, u tome što je on lak. A lak je zato što naši životi navjerovatnije neki herojski poduhvati, romantični bolovi i borbe ili sudbonosni za spas čovječanstva, oni su jednostavno rečeno, obični. Toliko je ljudi hodalo planetom koju zovemo Zemlja i eto u ovom trenutku sam Ja tu. To sigurno znači da sam ja nešto posebno i da moram da proizvedem ko zna šta, da li za mene, moju porodicu, okolinu, naciju ili čovječanstvo. Netačno. Ipak, to nas dovodi u razne problem i čini da pravimo svakojake gluposti, propuštamo prilike, kvarimo odnose zato što oni nisu “to” što smo mi zamislili da treba da budu. S druge strane sumnjamo u sebe jer ne dostižemo taj neki nemogući ideal koji smo postavili i najteže nam je da živimo lako, da smo istovremeno iskreni prema sebi a opet ne zanemarujući baš sve principe i norme, da napredujemo polako i ako se jednom od nas traži, odigramo bitnu ulogu na svjetskoj pozornici. Logično je da osjećamo sebe kao nešto bitno, nesvakidašnje. Svako od nas i jeste nesvakidašnji, ali to ne znači da nisam uspio zato što nisam dobio Nobelovu nagradu, i to nije još jedna teškoća zbog koje ću se na svadbi opiti. Na kraju, zbog takvog stava ćemo konstantno zanemarivati one obrte sudbine i čekati da konačno dođe onaj idealni, onaj specijalni za nas. Najviše što možemo da uradimo je da ispunimo svoj potencijal, problem je što baš ne znamo koji je. Jedino što nam preostaje je da dajemo sve od sebe pa će se okolnosti već nekako pobrinuti. Treba imati povjerenja u neku Sudbinu, Boga, Promisao, Karmu, Pravdu, u šta god da vjerujete a ne stalno se pozivati na teškoće. Da nam lakoća življenja bude podnošljiva.

Нема коментара: